Proveli smo jedan dan s polaznicima regatnog tečaja međunarodne škole jedrenja „ANA“
Foto: Nautica Portal
Što ljude tjera pod jedra? Želja da istražimo vlastite granice? Radoznalost? Nastojanje da okusimo žar borbe s prirodom? Izazov? Ili jednostavno potreba da bar nakratko pobjegnemo iz sivila stresne svakodnevice? A ima li boljeg „lijeka“ za tu suvremenu boljku od druženja s morem? Ma kakav razlog našli za izlazak na more, svaki je dovoljno dobar. Pa još kad se na istom brodu, uz iskusnog instruktora, nađe i grupica ljudi željnih savladavanja novih znanja i vještina, eto recepta za dobar provod i druženje.
U bazu međunarodne škole jedrenja „ANA“ (Academia Navalis Adriatica) u marini Jezera na Murteru stigla sam jednog dana u travnju. Dočekala me je opuštena atmosfera među grupicom ljudi koja je na štekatu, uz prvu jutarnju kavicu, uživala na toplom travanjskom suncu. Šef ANA-ine baze i jedriličarska legenda Živko Matutinović upoznao me sa svojim suradnicima, a potom i sa polaznicima naprednog, regatnog tečaja s kojima ću provesti dan na moru. Snježana – uspješna poduzetnica iz Velike Gorice, Mislav – inženjer elektrotehnike iz Zagreba i Irena – Njemica hrvatskih korijena i zaposlenica jedne velike njemačke bankovne korporacije polaznici su tečaja i – kako sam kasnije saznala –već redovni gosti u ANA-i. Svatko od njih već je prošao nekoliko tečajeva i svi se redovno vraćaju u ovu bazu u Jezerima. Uskoro nam se za stolom pridružuje mladić opaljen suncem, sa neobičnim kolobarima svjetlije kože oko očiju, tamo gdje lice štite sunčane naočale. „Josko“ odreže kratko pružajući mi ruku. To je Josko Siciliani, jedan od najiskusnijih instruktora u ANA-i, naš skiper na Elanu 333, školskom brodu koji malu ekipu čeka privezan na jednom od gatova marine.
Engleski pojmovi i dalmatinski temperament
No prije isplovljavanja valja odraditi i obavezni teoretski dio tečaja. Dok iskusnija regatna ekipa za jednim stolom „odrađuje“ čitanje karata, slaganje opreme i posljednje pripreme pred izlazak na more, odlučujem se nakratko pridružiti grupi polaznika početničkog tečaja koji vodi pomoćni instruktor Tomislav Bradić. Tiho ulazim u predavaonu u kojoj Tomislav već tumači pravila izbjegavanja sudara na moru crtajući moguće situacije na ploči kako bi budućim jedriličarima predočio u kakvim se sve situacijama mogu naći kad samostalno isplove i što im je činiti kako bi izbjegli opasne susrete sa drugim plovilima. Tomislav priča na engleskom jeziku, a kasnije mi objašnjavaju da se nastava na akademiji u pravilu odvija upravo na engleskom budući da je ANA međunarodna škola i na jednom se tečaju nerijetko okupe polaznici iz nekoliko različitih zemalja. U Tomislavoj grupi su polaznici iz Njemačke, Slovenije, Srbije i Hrvatske. Ostavljam ih da upijaju nova znanja i slane tehnike – i oni će uskoro na more kako bi teoretska znanja pretočili u konkretno jedriličarsko iskustvo – i odlazim se pridružiti grupi s regatnog tečaja.
Žurim do gata na kojem se ljuljuška školski brod. Irena, Snježana i Mislav pripremaju brod za isplovljavanje, vreće sa genovom i spinakerom već su ukrcane, odvezuju se cime i Elan krene lagano kliziti mirnom površinom mora među gusto nanizanim brodovima u marini. Dok posada hitro skuplja bokobrane i podiže ih na palubu izlazimo iz marine i ulazimo u uski akvatorij između Murtera i kopna, omeđen Školjićem, Ljutcem i Hrbošnjakom, otočićima razbacanima na ulazu u Jezera. Sunčano je i prohladno, lagani vjetrić idealan za vježbanje. Josko ne gubi vrijeme. „Ajmo podići glavno jedro…. zategni halyard … jib gore … zategni downhaul … idemo tack…“ reda Josko naredbe a trojka se rastrčala po kokpitu i palubi. Svatko zna svoj zadatak i s lakoćom i guštom ga obavlja. Jedino se ja mučim pobrati sve te engleske izraze i pridružiti dijelove opreme, jedra i škote domaćim nazivima koje poznajem. Smjestila sam se na samom kraju kokpita kako ne bih smetala posadi.
„Idemo jib pa dižemo genovu“ traži Josko. Irena se hitro spušta u salon i vadi vreću sa prednjim jedrom, Mislav trči na provu i uz pokoju usputnu grešku uspijeva prilično brzo podići genovu. Dok prednje jedro leti uvis Irena spretno zateže škotu, a Snježana okreće vinč. „Minja vitar … zategni glavnu škotu…“ viče Josko, a vinč škripi pod zamasima manice. „E pazi sad ovamo .. idemo uvježbati start regate … na moj znak je start …. tri, dva, jedan…START!!! Idemo tack, popusti glavno jedro…. još popusti … taaaako! Lajkam!“ zadovoljan je Josko. Nije bilo loše. Ali Josko ne da posadi drijemati. „Idemo … Dižemo spinaker, ajmo brzooooo ….“ i opet Irena trči po vreću sa spinakerom, Mislav spušta genovu i odmah navlači spinaker mučeći se da tangun pravilno pričvrsti na njegovo mjesto na jarbolu. „Dobro! Jib down!“ viče Josko. „Nije bilo loše… al može i bolje“ mudro je zaključio. I nije prošlo dvije-tri minute, taman toliko da posada odahne u kokpitu, kad zaori sljedeća naredba: „Ajmo ća spinaker down, jib up!“ i opet Mislav spremno trči na provu, bori se s tangunom. „Ma ne tangun down, nego spinaker, za gospu blaženu… spremaj spinaker…. pazi da ne padne u more“ žesti se Josko. Škola je možda međunarodna, jezik kojim se barata na brodu je engleski, ali temperament je naš, dalmatinski, pa Josku nitko ne zamjera kad domaće imenice i glagole tu i tamo ubaci među službene jedriličarske komande. Golema „plahta“ spinakera leluja na vjetru i teško ju je ukrotiti, no Mislav uspijeva prilično spretno obaviti zadatak. „E sad hitno tangun dolje… diži genovu“ smirenije će Josko.
Vježba čini majstore
Vježba čini majstore! Definitivno! Jer što je ova uporna trojka više radila, to su pokreti bivali spretniji, uigraniji, vještiji i brži. Što su se češće spinaker i genova izmjenivali na letu škote su brže klizile među Ireninim prstima, Mislav je sve vještije plesao s tangunom na provi, a manica u Snježaninoj ruci samo je obigravala oko vinča. Ma gušt ih je gledati. E, ali Josko nije bio u potpunosti zadovoljan. Ili bar to nije htio pokazati, da se posada previše ne ulijeni i ne opusti. Jer, bože moj, za koji će dan na regatu, a tu nema mjesta ni lijenosti ni opuštenosti, ni „lako ćemo“. Sve treba teći k’o po špagi. „Ne valja! Ta škota oko vinča ne stoji dobro. Popravi to!…Idemo, zategni genovu….“ pljušte naredbe, a posada ih šutke izvršava. Čuje se samo metalni zvuk vinča, klizanja konopa i grgotavi šum mora pod krmom. „A sad bih htio da dizanje spinakera ide brže, puno brže nego do sada … Ajmo ća genova dolje, spinky gore. Brže to, bržeeee…. stavljaj tangun, idemoooo…“ živahno će Josko. „Popusti malo glavno jedro po podigaču…., popusti bazu, da jedro diše…. tako. Odlično, lajkam!!!“ dodaje.
Sati su proletjeli i dok si rekao „jib“ sunce se spustilo nisko i naznačilo smiraj dana. Vraćamo se u marinu. Posada je umorna, ali Josku osmijeh ne silazi s usana. Zadovoljan je. Još su dva dana do regate, dovoljno vremena da se posada uigra i uvježba, da dotjera preostale sitne nedostatke i nespretnosti. Nakon kraćeg odmora okupit će se navečer zajedno u konobi na večeri kako bi još jednom pretresli i prokomentirali sve što je toga dana odrađeno i naučeno.
A već je isti tjedan pokazao kako su Snježana, Mislav i Irena savladali regatne vještine. Jer, samo dva dana kasnije krenuli smo na Uskršnju regatu u susjedne Vodice. Tri dana provedena na moru – dva „štap“ jedrenja i jedno navigacijsko – po jakoj buri, tramontani i južini, prilično zahtjevnim uvjetima za amatersku posadu kakva je ANA-ina, pokazala su svu kvalitetu i istreniranost Joskove ekipe. U OPEN kategoriji amatera ANA-in tim na Elanu 333 u sva je tri dana regate čvrsto držao treće mjesto i na kraju zauzeo ukupno treće mjesto u svojoj kategoriji među šest posada. No ono što je najzanimljivije jest činjenica da se ova trojka, do kosti zaražena jedrenjem, namjerava ponovno vratiti u Jezera, na neki od preostalih ANA-inih naprednih tečajeva. I nije ni čudno, jer kad jednom omirišeš more, kad sol prodre u krv, za tu ovisnost jednostavno nema lijeka….
Nautica Portal
{gallery}novosti/ANA{/gallery}
