Kažu da su jedriličari čudni ljudi, žive u svom svijetu koji razumiju samo oni koji su bar jednom u životu omirisali sol i život pod jedrima
Kažu da su jedriličari čudni ljudi. Žive u svom svijetu koji razumiju samo oni koji su bar jednom u životu omirisali sol i život pod jedrima, pogled im vječno uperen u nebo, pažljivo prati kretanje oblaka i čita svaku riječ koju vjetar piše po zraku. U očima im se zrcali plavetnilo mora koje poštuju i čuvaju kao najdragocjeniji poklon prirode.
Vječito promrzli, mokri i do krajnjih granica iscrpljeni u borbi sa vjetrom i morem, a opet baš zato beskrajno sretni kad podignu jedra i u ruke uhvate konope. A kad u zraku osjete vjetar, lice im ozari osmijeh i pogled sam bježi uvis, prema vjetrulji na vrhu jabola. Pa ako su doista zbog toga čudni, jer s burom vole popiti kavu na palubi svoje ljubimice, s levantom usput popričaju dok jure kroz valove, s tramuntanom se druže kao najbolji prijatelji, a jugo ih nježno uspavljuje kad padne noć, neka bude. Uostalom, sve to znate i sami. Jer ako čitate ove retke i vi očito spadate u takve čudake.
I zbog svega ovoga jedriličari su sretni ljudi. Najsretniji kad ulove dobar vjetar i zajašu val. Pokazalo se to i protekloga tjedna u Vodicama na Uskršnjoj regati, gdje su se okupili baš takvi ljudi kojima je vjetar i strast, i život, i prošlost, i sadašnjost, i budućnost. Vezali su svoje brodove uz rivu, a kad je u četvrtak osvanulo burno jutro hitro su se slagali konopi i pripremala jedra. Prva zajednička jutarnja kava na rivi – jedinstvo posade između ostaloga vidi se baš u takvim detaljima – a onda brzo na palubu pa put regatnog polja. Mnogi od jedriličara ovdje su stalni sudionici i dobro se poznaju. Povezuje ih zajednička strast i dugogodišnje iskustvo, pozdravljaju se među sobom s poštovanjem i širokim osmijehom na licu. No kad se odvežu cime i jedra polete uvis, u sljedećim satima prijateljstvo ustupa mjesto rivalstvu.
Tako je bilo i ona tri dana u Vodicama, od četvtka do subote. Izmijenili su se na moru i bura i tramuntana i jugo, a lica opaljena suncem u svakom su trenutku, duboko skoncentrirana i čvrsto držeći škote u rukama, bila spremna reagirati na svaku promjenu vjetra, na svaki mig i svaku naredbu kormilara. Jer mušičav i prevrtljiv je bio Eol tih dana u Vodicama, dobro je zaposlio posade. A opet nekako dobronamjeran, šaljući jedriličarima baš onoliko čvorova koliko je trebalo da regatu održi napetom do samog kraja. Hitro su se spuštale genove, dizali spinakeri, pa tek za koju minutu opet spuštali spinakeri a dizale genove, kratila se glavna jedra, poletjela je i pokoja psovka u onom žaru borbe nabijene adrenlinom, zatezali se vinčevi, a ruke su brzinom munje povlačile škote i okretale ručice vinčeva.
No da ne pričamo previše, jer slika uvijek govori puno više od riječi, odabrali smo za vas par najzanimljivijih trenutaka. Uživajte!
Tekst i fotografije: Nautica Portal
{gallery}novosti/Uskrsnja14{/gallery}
