Hir 3 je godinama trunuo i polagano umirao na vezu u Vrsaru, sve dok ga Saša Fegić nije odlučio obnoviti i vratiti na stare staze slave
HIR 3 oko svijeta
Foto: JK Dobro More
“To je moj hir!”, rečenica je kojom se jedan 65-godišnjak rješavao znatiželjnika koji su se stalno pitali što je tom ‘starcu’ ‘lupilo’ u glavu kada je u tim godinama počeo graditi svoj prvi brod. ‘Starac’ je inače bio Ramiro Bujas, otac moderne hrvatske psihologije. A kao iskusni psiholog, očito je dobro znao kako će odvratiti suvišna pitanja. Pa je i brod na kraju nazvao Hir. No, iako neosporni stručnjak, vjerojatno nije ni slutio da će se to toliko duboko dojmiti njegovog unuka, da će i on svoja dva prva broda nazvati upravo – Hir.
I tu bi ovoj zanimljivoj crtici bio kraj da taj unuk, imenom i prezimenom Mladen Šutej, sa svojim Hirom 3, nije tri puta preplovio Atlantik, od čega jednom sam kao prvi Hrvat kojem je to uspjelo, te oplovio cijeli svijet, među ostalim i sveti gral svih moreplovaca – zloglasni Rt Horn.
Šutej je o tome napisao dvije knjige – “Izazov Atlantika” i “Jedrilicom oko Cape Horna”, a Hir 3 je bio i jedan od glavnih glumaca u dokumentarnoj seriji “Jedrima oko Svijeta”. Serija od tridesetak nastavaka, u režiji Marija Saletta, prikazivana je na HTV-u i zasigurno je, uz onu o „Hrvatskoj čigri“, najgledanija emisija o jedrenju u nas. Svemu tome valja dodati i da su na Hiru 3 brojni ‘žabari’ i oni koji se takvima ne smatraju naučili jedriti.
Nomen est omen
Da je ona latinska “nomen est omen” zaista točna, pokazala je i hirovita sudbina broda u hirovitim 90-ima. Naime, sad već legenda kaže da je Šutej nekako uspio ispregovarati da ga izvuče iz bombardirane i skoro okupirane marine u Dubrovniku. Na samoj liniji razgraničenja, na brzinu je zakrpao 268 rupa od metaka i granata u trupu i izveo brod iz ratnog hira.
Sve to bilo bi dovoljno da ta desetmetarska jedrilica postane važan dio hrvatske pomorske tradicije. A tradicija je u pomorstvu, barem u ozbiljnim pomorskim nacijama, ozbiljna stvar. O kojoj se pišu knjige i snimaju dokumentarci za National Geographic. Ne moramo posebno naglašavati da bi to u našem slučaju bilo ravno čudu.
No, ovdje nećemo zdvajati nad sudbinom pomorske baštine. Jer ovo je zapravo priča o tvrdoglavosti jednog hira, koji traje već generacijama. I njegovom upornom odbijanju da ga se baci u ropotarnicu te iste baštine. Naime, nakon sve navedene slave i čudom preživljenog ‘ranjavanja’, Hir 3 je, nakon što je napustio Šutejeve ruke, na dulje vrijeme, a skoro i doslovno, ‘potonuo’ u zaborav. Ako prihvatimo onu Tome Bebića “Brodovi su isti ka’ i ljudi”, možemo zaključiti da je imao gotovo ljudsku sudbinu. A ako se s time složimo, onda ćemo se zasigurno složiti i da, kao i svaki posrnuli čovjek, zahvaljujući Pandori koja je ipak na vrijeme zatvorila kutiju, ima i nadu u bolju budućnost.
Ljubav na prvo jedrenje
Hir 3 je tako strpljivo čekao gotovo dvadesetak godina, dok ga ‘s dna’ nije odlučio ‘izvući’ čovjek koji jedrenje živi punim plućima – instruktor jedrenja, bloger, novinar Morskog prasca, urednik portala iJedrenje, osnivač JK „Dobro More“, komentator Sportske televizije i još mnogo toga, ali prije svega nepopravljivi entuzijast – Saša Fegić.
Da bi priča, ako je to uopće moguće, bila još zanimljivija, bila je to ‘ljubav na prvo jedrenje’. Jer Fegić je svoje prve jedriličarske milje, kao 14-godišnji klinac, ‘istukao’ upravo u školi jedrenja Mladena Šuteja na Hiru 3. O tome svjedoči uokvirena diploma, koju još uvijek drži na zidu svoje kuće na Pagu. Dvadesetak godina kasnije taj isti ‘klinac’ kupio je Hira 3 i čvrsto naumio obnoviti ga. Nije sasvim jasno je li to i neki njegov hir, ili on to samo želi tako prikazati. Jer oku pažljivog promatrača se lako može učiniti da iza toga leži nešto mnogo jednostavnije, ali i dublje od pukog hira. Kao što već rekosmo – ljubav.
“Svi koji znaju ponešto o brodovima rekli su mi da nisam normalan što uopće razmišljam o obnovi tako nečega, dok su me svi manje iskusni bezrezervno podržavali i ohrabrivali. Dugo sam razmišljao i na kraju shvatio da ću se, ako sada ne pokušam, vjerojatno ostatak života pitati što bi bilo da sam riskirao. Odlučio sam pokušati, jer kupnja broda nije racionalna odluka, nego bi se uvijek trebala donositi srcem”, opisuje Saša kako je, nakon početnog šoka od stanja u kojem je zatekao brod, donio odluku o kupnji.
Fatalni susret
A ta odluka, iako, kako sam priznaje, iracionalna, nije bila nimalo laka, ni ishi(t)rena. Naime, desetak godina nakon prvog susreta, sad već ozbiljni jedriličar Fegić, nabasao je u marini u Vrsaru na svoju ‘prvu ljubav’. Tada se, prema njegovim riječima, činilo da “ne ide nigdje, nego stalno stoji na istom mjestu i dosađuje se”. Do njihovog sljedećeg i ovoga puta ‘fatalnog’ susreta na istom mjestu prošlo je još deset godina, sad je već bio kraj 2013., a činilo se da se u sve to vrijeme brod nije ni pomaknuo.
“Bio je to tužan prizor jer odmah na prvi pogled bilo je jasno da godinama nije isplovio. Izblijedjela rasparana hrvatska zastavica na zadnjem štraju, prednje jedro koje se raspada još uvijek na prednjem štraju, pocrnjeli podigači i škote, trup pun crnih mrlja iznad, a školjaka ispod vodene linije te paluba prekrivena debelim slojem nečistoće. Pitao sam se što li se tek krije u potpalublju”, priča Fegić.
Nakon povratka u Zagreb mnogo je razmišljao i na kraju odlučio potražiti vlasnika. Nazvao je i javio mu se čovjek koji je odmah priznao da je pogriješio s kupnjom broda kojeg nije bio u stanju održavati i kako bi ga volio prodati. Dogovoren je sastanak i razgledavanje broda.
Dobra investicija
“Došli smo do broda, a vlasnik je otvorio kabinu. Kada sam ušao unutra ostao sam šokiran. Očekivao sam da je unutrašnjost u lošem stanju, ali ništa me nije moglo pripremiti na užas koji me tamo dočekao. Unutra je bilo sve puno vode, gotovo sve je već bilo izneseno s broda, većina drvenarije pokrivena debelim slojem plijesni, a dojam beznađa pojačavao je nesnosan smrad. Jednostavno neopisivo. Moj prvi instinkt govorio mi je da odmah pobjegnem i više se nikad ne vratim. Ali nisam”, kaže Fegić.
O cijeni iz pristojnosti nećemo, ali Fegić je na posljetku, usred sveopće krize koja je teško pogodila i nautičku industriju, kupio brod ‘u stanju u kakvom jest’. Iako i sam svjestan da tu razumu nema mnogo mjesta, simpatično pokušava racionalizirati i opravdati svoju odluku pa osim zdravstvenih i inih drugih prednosti života na brodu, sa smiješkom navodi i kako je to dobra investicija.
“Vjerovali ili ne, kupnja broda je najbolja investicija koju možete zamisliti. Ozbiljno! Stalno se kockate i riskirate, što god vi radili sa svojim novcem. Dionice su se nakon sloma burze pokazale kao katastrofalna investicija, nekretnine su također počele gubiti na vrijednosti, a auti oduvijek loše drže cijenu. Jedini novac koji je zapravo vaš je onaj koji ste već potrošili. Ja sam u ovom slučaju potrošio novac na nešto što volim i što me veseli, pa ću sada vjerojatno i na poslu biti produktivniji kad imam pravu motivaciju. Potrošiti novac na kupnju broda zapravo je jedina pametna stvar koju možete napraviti sa svojim novcem”, veli Saša.
Oko svijeta
Ako vam to još uvijek ne zvuči razumno, čitajte dalje. Naime, ne samo da Fegić namjerava obnoviti Hir 3, nego njime ponovo oploviti svijet! Čini se da je istinita ona Jože Horvata “Od svih droga, more je najopojnije”, jer na prvi pogled izgleda da je Fegić na opakom ‘fiksu’. No, kod njega ipak preteže ona da je “brod najsigurniji u luci, ali to nije ono za što je brod (a dodali bismo i čovjek) napravljen”.
Kao pravi, iskusni skiper, Fegić je izuzetno pedantan i odgovoran, ali kao takav i dobro zna da se mora pokloniti Eolovim i Posejdonovim željama te da odredište u jedrenju nikada nije sigurno, već da ‘odgovor puše s vjetrom’. Stoga se i ne zamara previše samim ciljem, već uživa u putovanju, čuvajući energiju za ‘olujne’ trenutke.
“Obnova Hira 3, koja je već pomalo započela, samo je početak puno većeg sna da se oplovi svijet. Hir je već dokazao da to može. A mi se još moramo malo potruditi. Prije svega treba ga osposobiti i opremiti za oceansku plovidbu, naučiti još ponešto o plovidbi dalekim morima, odrediti rutu, srediti financije, uzeti si dovoljno vremena i otploviti!”, kaže Fegić i dodaje kako se radi o dugoročnom projektu pa se ne želi zamarati datumima.
Uz malu pomoć prijatelja
I dobro je da je tako, jer se ubrzo nakon kupnje, Fegić morao suočiti sa ‘surovom stvarnošću’. Uz ‘malu pomoć svojih prijatelja’ Fegić se bacio na temeljito čišćenje i obnovu broda. Prvo su skinuli dotrajala jedra, istrunule podigače, škote, konope, iznijeli sve što se dalo iznijeti iz kabine te temeljito oprali palubu. S obzirom na katastrofalno stanje u unutrašnjosti, njenog čišćenja se prihvatio sam Fegić.
“Iz unutrašnjosti smo izbacili preko 300 litara vode. Nakon toga smo iz kabine izvadili sve što se dalo – ladice, vrata ormarića, podnice itd. pa se ekipa bacila na čišćenje na pontonu, a ja u brodu u kojem su bili nemogući uvjeti. Morao sam cijelo vrijeme imati masku za disanje zbog užasnog smrada koji je bio kombinacija vlage, trulog drveta i plijesni”, opisuje Fegić. Sve drvene elemente trebalo je izbrusiti i obnoviti, a one koje su izvadili iz broda, Fegić je odnio u Zagreb kako bi ih mogao restaurirati u svom zagrebačkom ‘škveru’, ispred JK Dobro More na Trešnjevci.
Ali, to je bio samo ‘vrh sante’. Trebalo je zamijeniti sve prozore i ventile koji su Fegiću bili najveća briga, jer su svi od reda bili u očajnom stanju, a brod je puštao na sve strane. Izvadio je i stari radio, pećnicu i plinske boce, kako bi i na njima mogao raditi u Zagrebu.
Proteklo je više od četiri mjeseca mukotrpnog rada prije nego što je brod uopće mogao ‘na kraj’. “To je bio trenutak istine, jer nisam bio siguran što ću naći na trupu ispod vodene površine, koji je bio prekriven školjkama i morskom travom”, kaže Fegić. “To!” trenutak dogodio se kada je vidio da je trup u dobrom stanju i da nema znakova osmoze. Ponovo uz pomoć prijatelja, Fegić je ostrugao i izbrusio trup, nanio sloj ‘prajmera’ i brod je bio spreman za ‘prvu ruku’ kopera. Kada je nanesena antivegetativna zaštita, ispolirao je brod i zamijenio sve ventile te je Hir 3 bio spreman za povratak u svoje prirodno okružje – more.
Sada, kada je stavio kobilicu tamo gdje i pripada, potreban je još samo povoljan vjetar da Hir 3 po drugi puta dokaže da je Zemlja okrugla.
Tomislav Bradić (tekst je uz dozvolu autora prenesen sa bloga “Sailosophy”)
