Iz Slobodne Dalmacije prenosimo intervju s kapetanom Leom Lemešićem, autorom knjige “Sharedreams – Jedrima oko svijeta” koja se odnedavno nalazi u prodaji.
Iz Slobodne Dalmacije prenosimo intervju s kapetanom Leom Lemešićem, autorom knjige “Sharedreams – Jedrima oko svijeta” koja se odnedavno nalazi u prodaji.
“Lea Lemešića zatekli smo u potpalublju njegova broda “Sinbad Sana” u splitskoj Lučici i pokušali doznati još pokoji detalj s dosad oplovljenih 18.000 morskih milja od Splita do Paname tijekom 466 dana uzbudljivog putovanja prve dalmatinske posade koja se upustila u takav pothvat.
Je li vam ovo putovanje zaista ostvarenje dječačkog sna?
– Putovati, otkrivati i na posljetku znati najsnažnije su odrednice mog života. Ovo nije povratak, nego prva pauza, jer putovanja oko svijeta traju obično dvije godine, a ja sam planirao da moje traje pet do šest godina da bih na mjestima koja mi se pokažu zanimljivima mogao ostati dovoljno dugo. Iza nas je trećina puta, a prijeći ćemo oko 50 do 60 tisuća milja.
Nastavak rute ovisit će o piratima u Indijskom oceanu, koji su najopasniji i od kojih strepi cijeli svijet. Na ovom sam putovanju shvatio da se, bez obzira na odricanja i sve nevolje koje te prate, isplatilo poći, i sve što sam do sada pročitao u putopisima pokazalo se istinitim. Jedreći tim rutama, postao sam dio zajednice koja živi na moru, onih koji su se uputili na putovanje i nikad se nisu vratili, nego su ostali živjeti u svojim jedrilicama.
Otkrivajući ćudi prirode, lakše pronalazim i svoje mjesto u njoj ne opirući se njezinim zakonitostima, a upoznavanjem novih civilizacija, kultura i ljudi polako spoznajem sebe i dobivam odgovore na brojna pitanja. Ponekad me je sram što sam mislio da se zbog neimaštine kod nekih ljudi rađa neprijateljstvo i želja za otimanjem od onih koji dolaze i koji su materijalno bogatiji od njih. A to nije tako, siromašni ljudi posrame nas golemim duhovnim bogatstvom.
Što vas je ograničavalo da se ranije niste otisnuli na put oko svijeta?
– Ograničenost vremenom jedini je pravi razlog. Kad sam i konačno definirao faktor vremena kao osnovnu prepreku mojem savršenom putovanju, uslijedio je najteži dio pripreme, traganje za vremenom koje mogu otrgnuti svakodnevnom životu i skupljanje hrabrosti za donošenje odluke da ću preskočiti svaku prepreku koja mi se nađe na putu.
Koliko je to teško?
– Najteže. Ako putovanje iz snova nije najvažnija stvar u vašem životu, nikad nećete realizirati priliku da ga pretvorite u način života jer će se uvijek naći barem jedan dovoljno dobar razlog da ostanete. I odgađanje putovanja za pozne godine, kad se u pogledu obaveza i financija možete znatno lakše organizirati, nije dobro jer oni koji su tako učinili kao veliku manjkavost ističu činjenicu da će s novim spoznajama živjeti još relativno kratko i pitaju se zašto su toliko čekali. Važna je hrabrost i beskompromisnost, ne materijalizam, suočavanje sa stvarnošću u kojoj se broj onih koji čvrsto stoje uz vas na trenutak smanjuje ispod razumu prihvatljivog minimuma, prihvaćanje činjenice da svojim potezom utječete na živote najbližih bez njihove suglasnosti… i još mnogo toga gorkog što morate progutati, a ni za trenutak nikome ne pokazati unutarnje borbe i silne dvojbe u ispravnost odluke koje imate sve dok ne odriješite cime.
Je li cijena u tom slučaju previsoka?
– Ni u kojem slučaju ako ste za “putovanje” spremni.
U čemu je tajna uspjeha ovog projekta?
– Presudno je bilo slučajno prijateljstvo između mene i Marina Bosotine, koji je isto tako veliki sanjar i avanturist, no koji je trenutno vezan uz svoj projekt “Analiza” i ne može odvojiti dovoljno vremena da bi dulje bio sa mnom na brodu, ali kroz projekt “Sharedream” dijeli sa mnom snove. Iako nije fizički s nama na brodu, on je disao s brodom i posadom prateći naše putešestvije.
Pripreme za putovanje trajale su mjesecima. Jeste li ipak na nešto zaboravili?
– Na put moraš ponijeti velik dio sebe i onda ti malo toga nedostaje. Ja sam na dio puta uspio ponijeti sa sobom cijelu obitelj – suprugu Petru, sinove Marina i Stipu, oca Marina, majku Dragicu, pa čak i punicu Anu. Svi su oni sudjelovali na putovanju, barem brinući se.
Niste se pripremili na to da će “Dora” pobijediti na transatlantskoj regati?
– Za takvo što ne možete se pripremiti, jer nije bilo baš nikakve nade ni realne mogućnosti da se to dogodi. A eto, dogodilo se. Ne znam je li to nagrada za sva odricanja i muku koju je prošla.
Pomorci tvrde da brodovi imaju dušu, pa im tepate: “Dorica” se hrabro nosila s brutalnošću Atlantika, pravila se važna na valovima!?
– Englezi, kao najzastupljeniji moreplovci na svijetu, brodovima uvijek daju ženska imena, možda baš zato da im je lakše tepati. Kako brod svi koji ga doživljavaju ozbiljno tretiraju kao dragu osobu koja nas cijeni, i voli čuti komplimente, ona im ona uzvraća na najbolji mogući način. Boraveći dugo na jedrilici, postajete jedno tijelo i jedna duša, i nastojite joj ne zadavati velike brige, boli i teške udarce, nego joj pokušavate ponuditi što veći užitak, ali i podijeliti s njom i velike patnje.
Koja vas je oluja najviše protresla, je li bilo trenutaka kad ste se bojali za život?
– Prvi put susreo sam se s olujom daleko od obale, olujom od koje se ne možeš skloniti, nego moraš čekati da prođe. Osim razmišljanja o našoj sigurnosti, razmišljao sam o svim životnim olujama koje dođu i u većini se slučajeva pokušavaju izbjeći sklanjanjem u sigurnu luku, a ovdje se pokaže da te oluje, prirodne ili životne, moraju proći bez sklanjanja. Ni u jednom trenutku nisam se bojao za život.
Jesu li vam bila od koristi iskustva starih moreplovaca, poput Horvata?
– S Jožom Horvatom započeo je moj ozbiljan interes za jedrenje oko svijeta. To je nezaobilazna literatura svih morskih nautičara i sanjara. Međutim, od svih putopisaca najviše me je dirnula priča moga prijatelja Nenada Vladovića, koji je gotovo sam napravio jedrilicu od 10 metara i s njom oplovio svijet bez ikakvog jedriličarskog iskustva. To je primjer ustrajnosti u ostvarenju želja i dokaz da za to ne treba ni puno znanja, ni novca.
Kako ste sastavljali posadu?
– Posadu čine ljudi koji žele biti dio ovog projekta, ne moraju nužno biti jedriličari, i svi koji žele mogu se javiti meni ili nekome tko je sa mnom jedrio da ih pripremi na ono što ih čeka, da se vidi žele li stvarno takvo putovanje. Posljednju odluku o tome tko će se ukrcati donosim ja i svi koji su bili s nama bili su izvanredni. Taj dobri duh koji se stvorio oko putovanja i koji se širio među posadom pokazao je da svi koji su se ukrcali na brod tamo i pripadaju. Ova je knjiga posvećena onima koji se još nisu ohrabrili da krenu i iskoriste svaku priliku koja im se pokaže.
O čemu ste razmišljali u mraku nasred Atlantika?
– O stvarima o kojima inače nemaš vremena razmišljati ili se nisi usudio. Sad su pred tobom tjedni plovidbe u kojima ne vidiš kopno, nikoga, samo pučinu. I onda shvatiš koliko smo u našim životima osuđeni na to da poštujemo raznorazne rasporede sati koji su nam nametnuti i da naš izbor ovisi o tim strogo zadanim okvirima.
Koliko ste zemalja dotakli i kako je izgledao Božić na Karibima?
– Pedesetak. Djed Mraz bio je isti kao naš, samo crne boje kože. Nosio je rukavice, kapu i čizme iako je vrućina, i stigao je na saonicama po umjetnom snijegu, jer i tamo se strogo poštuje tradicija.
Morski psi postali su vam kućni ljubimci, a ribe koje su vam pozirale ubile su vam volju za ribolovom?
– Priroda vas prisili da je poštujete. I sve što joj napravite nažao vrati vam se kao bumerang. Neki put osjetit ćete to kao olujni vjetar, koji je samo nekakva prva faza upoznavanja moći prirode, nakon čega shvatite da je ona puno jača i da je bitan suživot sa svima s kojima je dijelimo. Na ovom putu priroda nam nije bila neprijatelj, nego saveznik. Sve strahove sami smo izmislili, pa i strah od morskih pasa. Kako mogu ubiti ribu koja pliva uza me, dodiruje me i ne boji se… To povjerenje ne smiješ zloupotrijebiti, kao što od prirode ne bismo trebali uzimati ništa više od onoga što nam je nužno za opstanak. Sve drugo potpuno je besmisleno trofejno dokazivanje.
Jeste li putem susreli kojeg samotnjaka, koju luckastu tinejdžericu koja se odlučila sama na sličan pothvat?
– Jesmo, mnogo njih. Ali treba razlikovati putovanja i putovanja. Neka su način života, a druga služe za dokazivanja ekstremnim rezultatima, za bjesomučna pomicanja granica na štetu prirode i samoga sebe. Velik je pothvat s 14 ili 15 godina oploviti svijet i ne želim umanjiti hrabrost, odricanje i ludost tih ljudi. To poštujem, ali razlog zbog kojega se kreće na takav put drukčiji je od onoga zbog kojega sam ja krenuo.
Sharedreams ruta 2012. – 2014.
Prvog studenog putovanje se nastavlja na ruti Baja California (100 – 200 nm), Pacific, sailing from Cabo San Lucas – Marquise island (2800 nm) French Polynesia (200 – 300 nm) French Polynesia – Tonga – Fiji (1600 nm), Tonga – Fiji (500 nm) Vanuatu – New Caledonia (600 nm + 600 nm) Vanuatu or New Caledonia – Solomon Islands (1000 nm), Solomon Islands – Papua (800 nm), Papua – Torres Strait (500 nm), Torres Strait – East Timor – Bali (1800 nm), Bali – Singapore (950 nm), Singapore – Malacca Strait – Phuket (Thailand) (1200 nm).”
