Donosimo intervju s Zrinkom Grancarić, predstavnicom Hrvatskog jedriličarskog saveza za medije, promociju i marketing.
Donosimo intervju s Zrinkom Grancarić, predstavnicom Hrvatskog jedriličarskog saveza za medije, promociju i marketing.
NP: Posljednjih nekoliko mjeseci naši jedriličari i jedriličarke bilježe velike uspjehe na regatnim poljima. Europske i svjetske medalje svih su oduševile… zanima nas kakva su očekivanja od Olimpijskih igara u Londonu?
ZG: U zadnjih nekoliko godina hrvatski su jedriličari zaista ostvarili iznimne uspjehe, koji su nas svrstali među najmoćnije reprezentacije svijeta. S obzirom na ostvareno svi od nas očekuju medalju na Olimpijskim igrama. I mi sami je očekujemo, međutim jedrenje je takav sport da se tako nešto nikad ne može tvrditi sa 100 postotnom sigurnošću. Možemo se samo nadati da će se sve posložiti kako priželjkujemo. Sigurno je da će naši jedriličari dati svoj maksimum kako bi ostvarili što bolje rezultate. Kandidate za medalje imamo, i to u više disciplina, nadamo se da će biti i malo sportske sreće, i da ćemo svi zajedno slaviti nakon što se vratimo s OI.
NP: Mislite li da, s obzirom na uspjehe, hrvatsko jedrenje dobiva dovoljno prostora u medijima?
ZG: Dosta smo napredovali po pitanju zastupljenosti u medijima, međutim još to nije onako kako bi trebalo biti. Malo koji sport se može mjeriti s rezultatima koje su ostvarili naši jedriličari, a opet dobivaju više pozornosti nego mi. Unatoč svim našim medaljama ponekad je zaista prava rovovska borba „probiti“ neku vijest i postići da se objavi. Napredujemo, ali naši najbolji pojedinci osobno i jedrenje globalno zaslužuju više medijskog prostora nego što ga zasad imaju. Lako je naravno suditi kad si s druge strane stakla i zahvaljujemo medijima na prostoru kojeg su nam dali, cijenimo njihovu podršku, ali nadamo se da će biti bolje.
NP: Kako popularizirati jedriličarski sport, odnosno na koji način privući publiku na regate, što bi naravno, direktno rezultiralo lakšim dovođenjem sponzora u jedrenje?
ZG: Pitanje publike na regatama je nešto oko čega se dosta lome koplja diljem svijeta. Svi žele približiti jedrenje publici, međutim pri tom treba biti vrlo oprezan da se ne uništi bit samog sporta. Finalni plovovi za odličja mahom se sad jedre nadomak obale, gdje je svi znamo vjetar problematičan i nestabilan. Na Olimpijskim igrama primjerice plovovi za odličja jedrit će se ispod velikog brda na kojem će se smjestiti gledatelji. Je li to nešto što će privući sponzore? Teško je reći. Spektakli su ono što će privući sponzore. U Hrvatskoj je primjerice lakše naći sponzore za Mrduju ili Fiumanku ili Zadarsku Koku, nego za regatu olimpijskih klasa. Regate za mase su ono što možemo „prodati“, a valja se nadati da će jednog dana rezultati naših olimpijaca biti prepoznati i da će sponzorima biti čast podržati olimpijsku kampanju, te da će im već samo to biti dovoljan motiv da ulože u olimpijsko jedrenje.
NP: Putujete li često po regatama? Redovno na HJS internetskoj stranici objavljujete vijesti i izvještaje s regata… Da li je naporno pratiti žestoki tempo jedriličarskog kalendara?
ZG: Ne putujem na sve regate, to je i fizički nemoguće, jer se datumi nažalost često preklapaju, ali putujem često. Putujem uglavnom na regate na kojima nastupa skoro cijela reprezentacija, primjerice regate Svjetskog kupa ili kad je Svjetsko prvenstvo svima istovremeno na jednom mjestu kao što je bio slučaj u Australiji u prosincu. U ovoj olimpijskoj godini također putujem s našim najistaknutijim pojedincima na pojedinačna SP i EP, što se pokazalo jako dobro. Naporno je, od 1. travnja do danas sam u svakom mjesecu bila možda oko 10 dana kući, moj radni dan na regati je od devet ujutro pa do kasno navečer i vrlo je iscrpljujuće, ali ne žalim se. Ovo je sjajan posao, ispunjava me, raduje me da mogu svjedočiti svim tim velikim uspjesima naših momaka i cura. Kad možeš izvijestiti o još jednom velikom rezultatu srce ti je puno i ništa nije teško.
NP: Pročitali smo da ste se s jedrenjem počeli baviti s 19 godina. Nalazite li i danas vremena za morske đite? Koje biste lokacije izdvojili kao najatraktivnije?
Točno je, počela sam jedriti s 19 godina, kasno za olimpijsko jedrenje, ali ipak dovoljno rano da se mogu aktivno uključiti u natjecanja krstaša. Član sam zadarske posade na Gringu 2, trimer sam prednjih jedara, jedina žena na brodu, i nema mi većeg adrenalina nego kad krene procedura starta. Regatno jedrenje za mene je vrh svega, i kad pratim olimpijce po regatama najteže mi pada to što mogu samo gledati, a ne i sudjelovati! Što se tiče đite svi naši otoci su prekrasni, na sjeveru mi je najdraži Cres, a na jugu Mljet.
