Vitar, jidro, more – Šime. Da, i maslinovo ulje. To su asocijacije na jednog od najpoznatijih hrvatskih skipera, koji je i više od toga.
Vitar, jidro, more – Šime. Da, i maslinovo ulje. To su asocijacije na jednog od najpoznatijih hrvatskih skipera, koji je i više od toga. Od najranijeg djetinjstva Šime Mali povezan je s morskim svijetom, a svoje prve jedriličarske korake napravio je na maloj obiteljskoj jedrilici i jedreći u malim klasama u Jedriličarskom klubu “Split”. Malo godina poslije Šime Veliki prvi je od ljudi naše strane Jadrana koji je na čuvenoj regati u klasi Mini Transat sam preplovio Atlantik u 27 dana, otisnuvši se u batelini, šest i po metara dugoj i tri širokoj jedriličici, preko velikoga mora s jedinim dopingom – maslinovim uljem iz Tribunja.
Kako se onda netko, recimo, iz srednje Europe, tko nikad nije vidio more, usudi uzeti jedrilicu i krenuti po Jadranu? Čudo da se svi vrate živi i zdravi!
− Oni su često oprezniji nego, na primjer, skiper koji provede 15 tjedana na moru i kojemu je puna kapa broda, turista, kuvanja i pričanja, a presiguran je u svoje “iskustvo”. I sebe mogu staviti u tu grupu. Mnogi stranci koji dolaze iz nemorskih zemalja prođu tečaj spašavanja prije godišnjeg odmora, vrlo su odgovorni.
Kao, recimo, Slovenci, koji godinama imaju izvanredne jedriličare?
− Oni su primjer naroda s malo mora, a izvrsnim nautičarima, imaju ono što nama često nedostaje – odgovornost i ozbiljnost na moru. Na koncu, da nije bilo mojih prijatelja, slovenskih skipera Andraža Mihelina i Kristijana Hajnšeka, koji su u solo mini jedrilicama prevalili Atlantik, možda ni meni to ne bi nikad palo na pamet…
Vratimo se na skipere; mnogi teško podnose ljetne čartere, kad nisu samo upravitelji broda, nego i konobari, vodiči, kuhari…
− To je takav posao, istina, vrlo naporan, ali za mladog čovjeka riječ je o vrlo dobrim prihodima i stjecanju iskustva. Može raditi na tjednu zaradu, a može imati ugovor s čarter tvrtkom i cijelu godinu primati plaću i biti osiguran. Ako radi s guštom, tu će stvoriti i mnoga korisna prijateljstva, voditi zanimljive razgovore s ljudima sa svih strana svijeta koje nikad ne bi upoznao u “običnom” životu, usavršiti strani jezik… Na koncu, upoznat će sve jadranske vale i porte. Ovisi sve kako se gleda, a iskustvo koje se stječe bitnije je od svega. Svakako da je to i psihičko opterećenje, velika odgovornost, razumin ljude koji se nakon takvog lita osjećaju zgaženi. Najbitnije je što duže ostat zdrav u glavi i ne dozvoliti da izgubiš dostojanstvo, jer na brodu si i kapetan i batler. Jedrenje kao aktivnost i kao profesija je šaroliko, ima stotine opcija, a mene zanima dosta njih, od gradnje broda do oceanskog iskustva.
Kad je bilo vaše prvo profesionalno iskustvo?
− S 18 godina sam s još nekoliko iskusnih jedriličara transferirao “bavariju 42” iz Splita na Kanare. To je bio prvi susret s velikim morem i moj ulazak u skiperske vode.
I izlazak iz studentskih?
− A nije, istina je da sam rastegao faks, ali znao sam da ću ga okončati, kad-tad, jer ne volim vući repove za sobom.
Brodogradnja bi vam mogla koristiti?
− Dok studiraš, upijaš milijun informacija za koje ne znaš hoće li ti i kada koristiti. Onda se kasnije povezuje. Međutim, falila mi je praksa u škveru, nitko te ne priprema za rad s ljudima u pogonu, a to je jako, jako važno i silno me zanima. Ako netko svojim rukama stvara brod 50 godina, to je konkretnije nego sve priče mladih inženjera i menadžera. U malom brodogradilištu moga rođaka “Stipaničev” u Tribunju proučavao sam drvenu brodogradnju i to je nešto što me fascinira.
Cijeli interview pročitajte na www.slobodnadalmacija.hr.
