Nautičari očekuju da će novi zakon o pomorskom dobru, koji se upravo priprema, riješiti između ostaloga i onaj akutni problem koji poprilično muči vlasnike brodica i rekreativne moreplovce, a to je sadašnja odredba prema kojoj se granice područja koje se daje u koncesiju za nautičko sidrište proširuju za dodatnih 300 metara, unutar kojih nije dozvoljeno sidrenje, odnosno korištenje nautičkih usluga onim plovilima koja ne žele platiti usluge koncesionara.
O tom smo problemu porazgovarali sa načelnicom Sektora upravljanja pomorskim dobrom, te lučkim i koncesijskim sustavom pri Ministarstvu pomorstva, prometa i infrastrukture mr. Ninom Perko, koja objašnjava da je ta odredba uključena u Pravilnik o uvjetima i načinu održavanja reda u lukama i na ostalim dijelovima unutrašnjih morskih voda i teritorijalnog mora Republike Hrvatske, te granicama plovidbe brodova i brodica izvan luka. Odredba o dodatnih 300 metara izvan granice koncesijskog dobra, prema njezinim riječima, donesena je isključivo u svrhu uspostavljanja reda u lukama, odnosno s namjerom da oko koncesijskog područja stvori zonu zaštite unutar kojega će plovila na bovama ili koncesijskim privezima biti sigurna.
Treba znati, dodaje Perko, da su nautička sidrišta pod koncesijama dodijeljena na temelju lokacijskih dozvola, pa se spornom odredbom o zabrani sidrenja na 300 metara od granice područja pod koncesijom na određeni način štiti i ulaganje koncesionara. No tvrdi kako je to rješenje doneseno kao privremena mjera do donošenja novog zakona o pomorskom dobru i dok se sporna problematika ne riješi na drugačiji način. Osnovni temelj za donošenje te odredbe bila je isključivo sigurnost brodova na vezu, tumači Perko, a pojas od 300 metara uzet je na osnovu odredbe o zabrani glisiranja na 300 metara od obale. Nautica Portal je upravo u tu svrhu, kako bi skrenuo pažnju Ministarstva na nezgrapnost i nelogičnost takve odluke, pokrenuo peticiju sa zahtjevom da se taj pojas od 300 metara, koji zbunjuje nautičare i nanosi popriličnu štetu nautičkom turizmu, promijeni i prilagodi činjenici da Jadranom u sezoni, uz domaće, plovi i veliki broj inozemnih nautičara, koji teško mogu razumjeti razloge zbog kojih im je onemogućeno sidrenje u tako širokom pojasu izvan granica koncesijskog područja.
Ministarstvo pomorstva je, kaže Perko, svjesno potrebe da se novim zakonom o pomorskom dobru nautička sidrišta odrede u dovoljnom prostornom obuhvatu koje će omogućiti da se brodovi unutar granica koncesijskog područja mogu normalno kretati i biti sigurni na bovama, te da se precizno propiše način obilježavanja granica koncesijskog područja kako bi one bile jasno vidljive svakom nautičaru koji dolazi na sidrište, bilo da želi koristiti usluge koncesionara, ili se pak želi sidriti na vlastitom sidru. Skrenuli smo pritom pažnju mr. Perko kako nautičari također očekuju od Ministarstva da se odredba o dodatnom pojasu od 300 metara izvan koncesijskog područja ukine ili da se barem svede na prihvatljivu mjeru kojom neće biti zakinuta ona plovila koja ne žele koristiti usluge koncesionara, te da pritom ne osporavaju potrebu da se pritom zaštiti i interes koncesionara.
S druge strane, upravo su lučke kapetanije, odnosno lučki inspektori, nadležni kontrolirati poštivanje zakonskih odredbi koje se odnose na sigurnost u lukama. Slijedom toga lučki inspektori su odgovorni i za provođenje postojećih zakona i propisa o granicama koncesijskog područja za nautička sidrišta, pa i odredbe o zabrani sidrenja u pojasu od 300 metara izvan područja koncesije, te za propisivanje sankcija za nepoštivanje odredbi. No posve je jasno da lučke kapetanije i njihove ispostave fizički ne mogu kontrolirati svako sidrište, što, prema našem mišljenju, dovodi u pitanje smislenost donošenja odredbi čije provođenje je u praksi teško ili gotovo nemoguće realizirati.
Perko također upozorava kako je davatelj koncesije dužan kontrolirati pridržava li se koncesionar pravila poslovanja koja su propisana dodijeljenom mu koncesijom, pri čemu tvrdi da Ministarstvo temeljito kontrolira sve koncesionare kojima je država, odnosno Vlada dodijelila koncesiju. Za dodjelu koncesije za nautička sidrišta u pravilu je nadležna županija, koja je onda dužna i nadzirati rad koncesionara. No u tom području vlada popriličan nered. Naime, jedino je Primorsko-goranska županija od svih obalnih županija do sada oformila posebno tijelo čiji je zadatak nadzor poslovanja koncesionara na pomorskom dobru. U to su nadzorno tijelo ušli predstavnici lučke kapetanije, županijskih tijela i županijskih odjela za prostorno uređenje. Oni kontroliraju posluje li koncesionar u propisanom koncesijskom području, pridržava li se granica svojeg područja i odgovara li broj postavljenih plutača odredbama koncesije, a izvještaje o svakom pregledanom koncesijskom području podnose Ministarstvu pomorstva. Pritom i Ministarstvo pomorstva, tumači Perko, prije svake nautičke sezone organizira koordinirane akcije kontrole sigurnosti plovidbe i nadzora nautičkih sidrišta pod koncesijama.
No i dalje kao neriješen problem ostaje činjenica da su stvarne granice svakog pojedinog koncesijskog područja relativno nepoznate širem krugu nautičara. Doduše, precizan popis koncesijskih područja za nautička sidrišta i njihova stvarna površina navedeni su na stranicama Ministarstva pomorstva, prometa i infrastrukture i to na više jezika, no zbog manjkave kampanje upoznavanja nautičara sa odredbama i propisima koji važe na pomorskom dobru u Hrvatskoj taj je podatak i dalje ostao nepoznat većini nautičara na Jadranu, a posebno onima iz inozemstva. Na pitanje Nautica Portala postoji li mogućnost da se zakonskom odredbom ili posebnim pravilnikom svakom koncesionaru nametne obaveza javnog isticanja površine pod koncesijom koja će biti jasno vidljiva svakom posjetitelju, Perko odgovara kako bi jedino realno bilo propisati obvezu koncesionaru da u uvali u kojoj ima koncesiju za sidrište javno istakne tablu na kojoj će biti iscrtane granice koncesijskog područja koje će biti vidljive svakom posjetitelju i nautičaru. Također se, kaže mr. Perko, može razmotriti mogućnost uvođenja standardizirane uniforme za sve osobe koje naplaćuju naknade za privez na plutače i bove i propisanih službenih identifikacijskih iskaznica koje će potvrditi da se radi o osobama koje naplaćuju vez na legalnom koncesijskom području.
Ministarstvo također ozbiljno razzmišlja o mogućnosti da svaka bova unutar nautičkog sidrišta koje ima valjanu koncesiju dobije neku vrstu „bar koda“, odnosno propisanu oznaku koja će svaku legalnu bovu, postavljenu na temelju propisane lokacijske dozvole, jasno razlikovati od one nelegalne, kako bi svaki nautičar znao što plaća i je li uopće dužan platiti bovu na koju se privezao. To bi, kako je objasnila mr. Perko, spriječilo pokušaje dijela koncesionara da na svojem koncesijskom području postave veći broj plutača od onih propisanih koncesijskom dozvolom, a to bi također bio i prvi konkretni korak prema uvođenju planiranog modela „prepaid“ plaćanja naknada za privez na bove, koji najavljuje Ministarstvo pomorstva.
Problem sigurnosti priveza na plutačama, odnosno kvalitete i čvrstoće svake od postavljenih bova još je jedna rak-rana hrvatskog nautičkog turizma. Perko tvrdi kako svaki koncesionar za svoje koncesijsko područje mora ishoditi lokacijsku dozvolu koja propisuje uvjete koje je koncesionar dužan zadovoljiti kako bi dobio koncesiju. Između ostaloga, dodaje Perko, lokacijskom su dozvolom, između ostaloga, propisani i težina betonskog bloka za bovu, kao i debljina konopca ili lanca kojim je bova vezana za betonski blok te ostale pojedinosti. Kako bi dobio uporabnu dozvolu za sidrište koncesionar je dužan atestirati postavljene bove, odnosno dokazati da je u sidrište ugrađeno točno ono što je bilo propisano lokacijskom dozvolom. Poštivanje propisanih uvjeta trebala bi nadzirati nadležna građevinska inspekcija.
Tako kažu propisi. No realnost govori nešto drugo. Nije posve jasno provodi li građevinska inspekcija doista temeljiti nadzor nad kvalitetom izvedenih sidrenih priveza – Ministarstvo pomorstva, naime, nije nadležno za njihovu kontrolu – i ako provodi, koliko često je dužna to raditi, a dodatni problem stvara i činjenica da spomenuti parametri koji se odnose na plutače (težina i čvrstoća betonskog bloka, kvaliteta, čvrstoća i promjer lanca ili konopca) nisu standardizirani, odnosno nisu jedinstveni i jednaki za sva sidrišta. I samo Ministarstvo je proteklih godina primilo brojne pritužbe nautičara na bove koje nemaju valjane ateste, koje ne garantiraju sigurnost i nerijetko uzrokuju oštećenja brodova jer su postavljene preblizu jedna drugoj, dakle ne uzimajući u obzir potrebni radijus kretanja plovila oko priveza, a nisu rijetki ni slučajevi pucanja lanca ili konopca plutače, nakon čega je dolazilo do oštećenja ili pak nasukavanja privezanog broda. Stoga se opravdano može postaviti pitanje tko i koliko često kontrolira kvalitetu bova postavljenih na nautičkim sidrištima pod koncesijom i sankcioniraju li se koncesionari za koje se ustanovi da nisu ispoštovali opdredbe o kvaliteti veza zadane u lokacijskoj dozvoli.
Mr. Perko kaže kako će Ministarstvo, ukoliko se odluči za uvođenje markica, odnosno „bar kodova“ za plutače i bove postavljene na koncesijskim područjima – a projekt se planira realizirati u suradnji sa Hrvatskim registrom brodova – propisati i precizne jedinstvene standarde kvalitete priveza za plutače i bove, te za pontone.
Zanimljivo je i pitanje odgovornosti koncesionara za nadoknadu eventualne štete koja je nastala na brodu uslijed loše kvalitete ili nesigurnosti priveza. Perko tvrdi kako se preuzimanjem koncesije koncesionar obvezuje između ostaloga i na redovno održavanje vezova i plutača, te da u ugovoru o koncesiji stoji i klauzula prema kojoj je koncesionar obvezan na sklapanje osiguranja za odgovornost iz djelatnosti. Policu osiguranja od odgovornosti koncesionar je, prema njezinim riječima, dužan priložiti kompletnoj dokumentaciji koju predaje županijskim tijelima zajedno sa zahtjevom za dobivanje koncesije. No nažalost ni u ovom slučaju ne postoje precizne odredbe koje propisuju kakva polica osiguranja mora biti, na koliki minimalni iznos mora biti sklopljena i na koju veličinu, odnosno površinu privezišta ili koncesijskog područja se odnosi.
U slučaju, dakle, kada dođe do oštećenja broda uslijed lošeg i nekvalitetnog priveza na plitaču ili bovu, vlasniku oštećenog ili potonulog broda slijedi duga i mukotrpna borba da osiguravajuće društvo uvjeri u odgovornost koncesionara i naplati štetu, što nikada nije lako i ne traje kratko. No problem nastaje onoga trenutka kada vlasnik oštećenog broda zatraži od koncesionara podmirenje troškova popravka, a u međuvremenu se uspostavi da je „koncesionar“ svoje bove postavio nelegalno, odnosno bez odobrenja nadležnih županijskih vlasti, a što nažalost nije rijedak slučaj u našoj domaćoj praksi. Doduše, i u takvoj situaciji postoji formalni „lijek“ – privatna tužba vlasnika broda protiv vlasnika nelegalnih plutača, no u takvom slučaju treba biti spreman na dugotrajnu i iscrpljujuću borbu sa sporim i tromim hrvatskim pravnim sustavom, nerijetko uz vrlo neizvjestan ishod! Takvo što vrlo je teško objasniti inozemnom nautičaru, koji teško može razumjeti posljedice višegodišnjeg nemara i anarhije u području reguliranja prava i obveza na pomorskom dobru.
Nautica Portal
Foto: Adriatic sailor
