Samogradnja je prekrasna stvar ako želite uživati u samom činu gradnje, ali to je predug proces koji iziskuje puno truda, slobodnog vremena i gomilu novaca.
Nenada Vlahovića nautičarima nije potrebno posebno predstavljati. A ako baš moramo, onda ćemo reći u par riječi: strojar po struci, plesač po vokaciji, a moreplovac u duši. Sa desecima tisuća preplovljenih milja po svjetskim morima na desetmetarskoj jedrilici „Malik“ (ili službeno „Jamnici“), koju je izgradio vlastitim rukama. I baš ta pojedinost – priča o brodu stvorenom uz mukotrpan rad u jednoj provizorno sagrađenoj radionici u blizini Zagreba – bila je tema našeg razgovora. Htjeli smo, naime, zamoliti Nenada da nam ispriča svoja iskustva samogradnje i bi li takav posao preporučio onima koji razmišljaju učiniti to isto.
NV – Samogradnju, ako me pitate o vlastitom iskustvu, ne bih preporučio ni najgorem neprijatelju! Često me poznati ili nepoznati ljudi znaju moliti da dam poneki savjet o samogradnji, a onda se začude kad ih svim silama nastojim odgovoriti od ulaska u takvu avanturu. Prema onome što sam prošao, samogradnja je prekrasna stvar ako imate želju nešto stvarati vlastitim rukama, uložiti svoj trud u projekt i uživati u samom činu gradnje, ali to je jednostavno predug proces koji iziskuje strahovito puno truda, svo slobodno vrijeme i gomilu novaca.
Ja sam svoj brod gradio punih 10 godina. Sve te godine bio je to moj osnovni posao, posao kojem sam se posvetio u potpunosti. U to sam vrijeme, kao i danas, vodio plesnu školu čije radno vrijeme počinje negdje oko 19 ili 20 sati. Svo ostalo vrijeme provodio sam u radionici uz brod, doslovno po cijele dane – radnim danom, vikendom, praznicima, zimi i ljeti, čak i tijekom godišnjeg odmora. Kad se danas sjetim toga, pitam se kako je proletjelo tih 10 godina. Kad ste nečim tako opsjednuti, kao što sam ja bio opsjednut tim brodom, nevjerojatno vam se povežu ne samo tjedni i mjeseci, nego doslovno i godine, koje prolete u trenu. Ako je, dakle, meni trebalo punih 10 godina da dovršim brod, uz maksimalno uloženo vrijeme, možete samo zamisliti koliko vremena će trebati nekome tko uz svoj redovan posao ulaže tek pokoji sat slobodnog vremena u izgradnju.
– Kakvo ste iskustvo imali kad ste krenuli u gradnju „Jamnice“? Jeste li već do tada sudjelovali u nekom sličnom projektu?
NV – Nikakvo! Ja u to vrijeme nisam još nikada ni stao na jedrilicu, niti sam znao kako jedrilice uopće izgledaju iznutra. Također, do tada u životu nisam pošteno prepilio ni dvije daske. Stoga nije ni čudo da sam se u cijeli projekt upustio i sa mnogo krivih procjena. To je sezalo čak i do te mjere da sam si utvarao kako ću ja neke stvari riješiti i napraviti bolje nego što je to u projektu stajalo i da ću izmisliti nešto što još nitko nije. No sa tim svojim „inovacijama“, s kojima sam vjerovao da ću unaprijediti projekt, samo sam ga unazadio i dodatno usporio gradnju.
Primjerice, prema projektu koji sam imao uobičajeno je da se prvo dovrši trup broda, a tek potom, kad je on gotov, ugrađuje se namještaj: kuhinja, ležajevi, ormari i ostalo. Ja sam odlučio sve raditi istovremeno, pa sam i prije nego je kostur broda bio prevučen oplatom već ugradio sav namještaj. No nacrti namještaja i dijelova unutarnje opreme nisu bili sastavni dio brodskog nacrta pa sam brodske linije za svaki dio namještaja morao posebno izvlačiti, a zbog sigurnosti da ne pogriješim rezao sam ih za centimetar veće nego su zaista bile. Stoga je sve to kasnije trebalo dodatno dorađivati, odnosno brusiti da se poravna na pravu mjeru. Koliki je to posao bio, bolje da ni ne govorim. A naročito kad je trebalo brusiti hrastova rebra, kojih sam, usput rečeno, stavio dvostruko više nego je to bilo predviđeno u originalnom projektu.
– Kako ste se nosili sa stolarskim radovima, rezanjem drvene građe i svim ostalim poslovima? Pretpostavljam da to nije nimalo lako ako nemate baš nikakvog iskustva u radu sa drvom.
NV – Svakako da nije bilo lako. Usvajanje stolarskih vještina ne ide baš jako brzo, a osim toga nisam imao baš niti dobrog alata. Zbog jako ograničenih financijskih sredstava štedio sam gdje god sam mogao pa se sav moj alat sveo na ručni alat tipa ručnog cirkulara, ubodne pile ili ručne tračne brusilice. U susjednom selu bila su dva stolara kojima sam bio simpatičan i koji su mi dozvoljavali da si na njihovim strojevima obrađujem drvo. To mi se na početku činilo kao prednost, no na kraju se pokazalo kao jedan od faktora koji me jako usporavao. Zbog njih nisam naime nabavio stolarsku kombinirku i puno sam vremena trošio na odlaske do njih za svaki, pa i najmanji komad drveta koji je trebalo poštenije obraditi.
A svaki je pak dio broda po mojim idejama morao biti nevjerojatno precizan jer zbog neiskustva nisam imao osjećaja kolike su dopuštene tolerancije. Tako sam si postavio visoke kriterije u kojima je svaki dio broda morao biti u preciznosti ispod pola milimetra. Znam da će se sad svi majstori nasmijati takovim mojim zahtjevima, no ja sam ih postigao. Ali sam zato i platio tolikim vremenom. S druge strane, u tih deset godina gradnje broda postao sam pravi majstor stolar. Pa tako imam još jednu vještinu, što uopće i nije loše!
– Svoju ste jedrilicu gradili „West“ sistemom. Zašto baš taj sistem i što vas je motiviralo da ga odaberete?
NV – Kad sam odlučio da ću oploviti svijet brodom koji ću sam izgraditi, morao sam naravno odabrati projekt. Kako do tada nisam nikada jedrio morao sam skupiti neka saznanja. Naravno da sam mnogim pitanjima zagnjavio koga god sam znao, ili pak pomislio da išta zna o brodovima ili samogradnji. No moj krug poznanika nije bio uopće blizak s nautikom pa sam na kraju imao i veliku sreću da sam izabrao pravi projekt. Van der Stadta sam odabrao jer je on u tadašnje vrijeme bio za mene jedini poznati brodski dizajner koji je radio nacrte za samograditelje. U to vrijeme su ga prilično reklamirali u u časopisu „Sam svoj majstor“ pa eto, bio mi je jedini izbor.
Što se materijala gradnje tiče, imao sam tri opcije: čelik, plastiku ili drvo.U svojem neiskustvu „stručno“ sam procijenio da je obrada metala puno teža i kompliciranija od obrade drveta, a za plastični brod trebalo je prvo imati kalup. Tu sam naravno bio u pravu, no nije to smio biti jedini kriterij za odluku o materijalu gradnje. Naime, pokazalo se da je „West“ sistem, odnosno, samogradnja drvenog broda, puno dugotrajnija od gradnje čeličnog. Kod čeličnog broda se trup napravi neusporedivo brže nego kod Westa, a ja sam to sve spoznao prekasno, na vlastitom ne baš lijepom iskustvu…
Svejedno, brod izgrađen po „West“ sistemu je za klasu kvalitetniji od broda proizvedenog od plastike ili čelika. Čelični brodovi su teški, a uz to ako se dobro ne zaštite, mogu imati problema sa korozijom, plastični pak sa osmozom, dok je drveni brod napravljen „West“ sistemom (lijepljen epoksidnom smolom) lagan za jedrenje, lagan za održavanje i puno dugovječniji, bez ikakovih problema tipa osmoze ili korozije. Naravno, epoksidna smola nije otporna na UV zračenje, no to se lako rješava premazima poliuretanske boje.
– Ako govorimo o kvaliteti izgradnje, sigurnosti i maritimnim sposobnostima, gdje je brod iz samogradnje u odnosu na industrijsko, serijski izgrađeno plovilo? Mogu li se uopće uspoređivati?
NV – Moram priznati da nemam neka velika iskustva u plovidbi na industrijski proizvedenim brodovima, no ono što su mi znali reći prijatelji nautičari pri plovidbi samnom, na mojem brodiću, bilo je samo u prilog moje samogradnje. No tu se naravno mora uzeti u obzir moja namjera da njime oplovim svijet, pa sam ga stoga jako pojačavao i na taj je način moj brod postao puno robusniji od sličnih industrijskih. On, kad ide kroz kako god velike valove, ide kao jedan komad trupca. Ni malo se ne uvija, niti zacvili, kao što je to čest slučaj kod serijski napravljenih komercijalnih jedrilica. Ako pak moram reći svoje mišljenje o brodovima iz samogradnje općenito, odgovorio bih da kvaliteta njihove izvedbe jako varira i ovisi prvenstveno o samograditelju. Neki su jako pedantni i naprave izvrstan posao, dok drugi gledaju kako bi samo što prije nešto napravili. Dakle mislim da tu nema općenitog pravila.
– Netko od članova Nautica Portal foruma nedavno je spomenuo podatak da svega dva posto od projekata samogradnje brodova doista bude dovršeno, a da svi ostali samograditelji prije ili kasnije odustanu od gradnje. Vjerujete li da je to točno?
NV – I ja sam čuo za taj podatak i čini mi se da on nije daleko od istine. I sam znam za puno primjera kada su samograditelji odustali od gradnje, jer su shvatili da je to prezahtjevan projekt. Ne može si svatko organizirati život i sve ostalo podrediti izgradnji broda. Ja sam imao veliku sreću što sam to uspio. Mnogi nisu niti toliko uporni niti imaju volje godine i godine posvetiti takvom poslu. No jasno, ako vam je gradnja doista gušt i u njoj uživate, ako vam plovidba nije isključivi cilj, onda je u uredu upustiti se u samogradnju. Divno je na samom početku posla gledati u jednom uglu radionice gomilu dasaka i drvene građe, a onda promatrati kako na drugom kraju malo po malo niče brod, a ona gomila dasaka se lagano smanjuje. Ali onda budite spremni na godine i godine rada i odricanja od svega ostaloga.
– A novac? Što je sa financijskim predispozicijama? Kad usporedimo samogradnju sa kupovinom polovnog ili čak novog broda, što je isplativije?
NV – Svi samograditelji prije nego krenu u projekt naravno rade velike studije o mogućim potrošenim sredstvima. Moje je iskustvo da koliko god precizno napravili takav troškovnik, krajnju cifru pomnožite barem s tri (ili čak i četiri) pa ćete možda doći do neke brojke koja će biti bliže realnosti. Sve dok ne krenete u posao, ne možete ni pojmiti na što sve nećete trebati potrošiti velike novce. Osobno uopće nisam vodio evidenciju o utrošenom novcu, jer sam znao da bih poludio da znam koliko sam novca uložio u brod. Kad sam krenuo u izgradnju, imao sam na raspolaganju sumu novca koja je u tom trenutku bila dovoljna da kupim manju kuću u Zagrebu. Kad sam počeo kupovati materijal i opremu, ta se suma rapidno smanjivala, a kako nisam vodio preciznu evidenciju koliko sam novaca potrošio, u jednom sam trenutku, shvaćajući da novac prebrzo nestaje, čak došao dotle da sam počeo sumnjati da me moji ukućani potkradaju.
A onda sam jedne noći sjeo i napravio okvirnu rekapitulaciju troškova, nakon čega sam shvatio da sam potrošio veću sumu od one koju sam imao na početku posla. U svakom slučaju, kad sve skupa zbrojim, samogradnja vlastite jedrilice na kraju me koštala osjetno skuplje nego da sam s novcem koji sam tada imao otišao u Elanovu tvornicu i kupio novi Elan 333. Doduše, istina je da sam napravio daleko kvalitetniji brod od onog proizvedenog u tvornici, no svejedno bih svakome tko želi nabaviti brod i ploviti s njime savjetovao da, umjesto da se upusti u samogradnju, koja je dugotrajnija i skuplja solucija, nabavi jeftini polovni brod s dotrajalom opremom, te da onda tu opremu zamijeni novom. Na taj ćete način dobiti faktički novi brod, a cijela će stvar biti puno jeftinija i brža nego da ste počeli sve od početka samogradnjom.
– Kako je tekao proces legalizacije i registracije broda i zadovoljavanja onih administrativnih formi koje zahtijevaju lučke vlasti? Je li bilo potrebno prijavljivati pojedine faze izgradnje broda i tko je pratio vašu gradnju?
NV – Ne znam kako je to sada riješeno, no kada sam ja počinjao, početkom 90-ih, sve je bilo mnogo jednostavnije. Teoretski je i tada bilo predviđeno da predstavnik lučke kapetanije u kojoj prijavite samogradnju dolazi s vremena na vrijeme i prati pojedine faze izgradnje broda, no u praksi je ispalo da su brod došli pogledati samo jednom, kada je već bio skoro gotov, prekontrolirali su kvalitetu gradnje i uvjerili se da je sve napravljeno u skladu sa nacrtom. I nisu imali nikakve zamjerke. Ja sam se, naime, potrudio da prikupim što više savjeta iskusnih brodograditelja, moj rad su pratili i pomagali mi stručnjaci sa Fakulteta strojarstva i brodogradnje, oni su mi zaista mnogo pomogli i njih sam konzultirao vrlo često, zapitkujući i provjeravajući svaku fazu izgradnje, često sam kontaktirao i sa Mladenom Šutejem i sa svima koji su mi mogli dati koristan savjet i poduku. Često su mi vaganja i dileme između dvije ili tri mogućnosti za rješenje nekog specifičnog problema tijekom izgradnje odnosile jako mnogo vremena, jer sam nastojao izabrati ono najbolje moguće.
– U jesen 2001., kada je „Jamnica“ konačno bila gotova, krenuli ste na put oko svijeta. Bez ijednog dana plovidbe u kojem biste imali priliku provjeriti kvalitetu broda. Je li vas mučila ta činjenica da na put krećete sa brodom za kojega ne znate kako će se ponašati na valovima?
NV – Svakako da me to mučilo. Već na Mediteranu su nas ulovile jake oluje. Sjedio sam u kokpitu, oko mene urla more, prelijevaju nas valovi, brod se ljulja i propinje, a ja razmišljam je li sve u redu sa brodom, hoće li izdržati, jesam li sve dobro napravio i jesam li što propustio. To je prilično stresan trenutak. No „Jamnica“ se pokazala kao izuzetno kvalitetan brod čija se stabilnost i čvrstoća tada pošteno dokazala, i nastavila se dokazivati sve do danas.
– I kada danas pogledate unatrag, uzimajući u obzir sve ono što ste prošli i u procesu samogradnje i kasnije na putu, svih potrošenih gotovo 15 godina života, je li se isplatilo?
NV – Apsolutno!!!
Nautica Portal
Foto: Nenad Vlahović
