Vedran Jurač: Mi smo za uvođenje reda u nautički sektor, ali reda kojega će se jednako pridržavati i nautičari i koncesionari. Nautica Portal je posljednjih tjedana dosta prostora posvetio problemima vezanima uz korištenje pomorskog dobra i dodjelu koncesija za nautička sidrišta na Jadranu, te iskustvima nautičara u korištenju koncesijskih sidrišta.
Tim je povodom početkom veljače pokrenuta i naša Peticija za reguliranje obveza koncesionara na pomorskom dobru, čiji je cilj nadležnom Ministarstvu pomorstva, prometa i infrastrukture ukazati na niz nelogičnost i loših rješenja koja reguliraju spomenuto područje i koja nisu pridonijela sređivanju stanja i reguliranju prava i obveza kako koncesionara tako i korisnika njihovih usluga. No kako svaka, pa i ova priča uvijek ima dvije strane i dva lica, namjera nam je skrenuti pažnju i na probleme koje zbog loših zakonskih i podzakonskih propisa imaju i sami koncesionari prilikom ishođenja potrebnih dozvola i suglasnosti za dobivanje koncesije, ali i kasnijeg korištenja koncesijskog dobra. Svoja nam je iskustva u procesu ishođenja potrebne dokumentacije i dozvola za dobivanje koncesije u uvali Bobovišća na otoku Braču prenio Vedran Jurač, koncesionar Nautičkog sidrišta Bobovišća, koji je koncesiju za sidrište dobio 2012. godine.
Od podnošenja zahtjeva do dobivene koncesije – godina i pol!
Sve počinje od zahtjeva za izdavanje lokacijske dozvole za buduće nautičko sidrište. „Problemi koji se javljaju prilikom ishođenja lokacijske dozvole su uglavnom tehničke prirode prilikom sastavljanja potrebne dokumentacije za podnošenje samog zahtjeva za izdavanje lokacijske dozvole. Za pribavljanje svih dokumenata troši se dosta vremena jer se svaki od njih izdaje na drugoj adresi i za dobivanje svakog dokumenata treba proći određeni vremenski period. Navedeni postupak se odnosi na Splitsko-dalmatinsku županiju. Naravno da te predradnje i koštaju, ali o troškovima i iznosu ukupne investicije ne bih ovdje govorio“ objasnio je Jurač i dodao kako je od samog početka imao dobru suradnju sa nadležnim lokalnim institucijama. „Što se tiče županijskih vlasti i ljudi koji su zaduženi za to područje, a to je Upravni odjel za pomorstvo i Upravni odjel za prostorno uređenje, mogu samo izreći pohvale za njihovu susretljivost, razumijevanje, ljubaznost i spremnost za suradnju“ kazao je Jurač.
Nakon predanog zahtjeva za izdavanje lokacijske dozvole do njene pravomoćnosti potrebno je između 40 i 50 dana, a ukoliko je lokalna vlast u prostornom planu predvidjela da se na području općine može postaviti sidrište to je velika prednost u samom početku jer se preskače jedna etapa procesa, tumači on.
„Nakon što lokacijska dozvola postane pravomoćna, investitor podnosi Upravnom odjelu za pomorstvo Županije Inicijativu za provođenje javnog prikupljanja ponuda u svrhu dodjele koncesije na pomorskom dobru (gospodarsko korištenje). Nakon toga Županijska skupština na prijedlog Upravnog odjela za pomorstvo donosi odluku o namjeri davanja koncesije na pomorsko dobro u svrhu izgradnje (postavljanja) i korištenja luke posebne namjene sidrišta. Ta obavijest se objavljuje u Narodnim novinama, a nakon toga slijedi raspisivanje javnog natječaja na koji se može prijaviti svaki potencijalno zainteresirani budući koncesionar. Koncesija se dodjeljuje najboljem ponuđaču, bez obzira što je sve predradnje financirala tvrtka ili osoba koja je idejni pokretač“ objasnio je Jurač.
Za dobivanje koncesije i potpisivanje ugovora potrebno je ispuniti uvjete natječaja. Svi tehnički detalji, rješenja i pojedinosti oko organizacije sidrišta prilažu se u idejnom projektu u sklopu studije gospodarske opravdanosti projekta koju je potrebno izraditi i koja je temelj za dodjelu koncesije, a potrebno je priložiti i ostalu dokumentaciju koja se traži u natječaju. Jurač navodi kako je od trenutka podnošenja zahtjeva za lokacijsku dozvolu pa do dobivanja koncesije prošlo oko 18 mjeseci. Nautičko sidrište Bobovišća postavljeno je u lipnju 2012. godine nakon potpisivanja ugovora sa davateljem koncesije – Splitsko-dalmatinskom županijom – nakon što je Juračeva ponuda na javnom natječaju izabrana kao najpovoljnija.
Svako sidro ima certifikat kvalitete i izdržljivosti
Jurač također upozorava da u ugovoru između davatelja koncesije i primatelja koncesije stoje precizno navedeni uvjeti kojih se koncesionar treba pridržavati, a koji su propisani zakonom i pravilnicima o nautičkim sidrištima. Tehnički pregled sidrišta obavlja Komisija za primopredaju. Objašnjavajući tehničke detalje izvedbe samog sidrišta, Jurač navodi kako je na svojem koncesijskom dobru, umjesto klasičnih betonskih blokova na koje se vezuju bove, koristio kvalitetniji, sigurniji i ekološki prihvatljiviji sustav sidrenja Manta Ray Anchor System.
Sustav se sastoji od sidra koje ronilac uz pomoć specijalne opreme ukopava u morsko dno na dubinu od dva metra, nakon čega se izvlači pomoćna šipka koja rastvara ploču na dnu koja onemogućuje da se sidro izvuče prilikom upotrebe. Sustav podsjeća na princip harpuna koji se rastvaranjem čvrsto ukopava i onemogućuje izvlačenje sidra iz podloge, a svako sidro ima i dodatni stabilizator koji sprječava pomicanje sidra ustranu i njegovo čupanje sa dna. Nakon ukopavanja, iz morskog dna ostaje viriti samo vrh sidra („zogulin“) na koji se privezuje konopac ili lanac za koji je privezana bova. Jurač podsjeća da svako sidro prolazi testiranje izdržljivosti i dobiva certifikat kvalitete. Dodatna sigurnost korisnika i bolja iskoristivost prostora sidrišta u Bobovišćima postignuta je privezom svakog plovila na bovu i na krmeni muring, što sprječava okretanje plovila oko bove.
„Naravno da je korištenje ovakvog sistema sidrenja za nas veće financijsko opterećenje od korištenja običnih blokova, ali upravo zbog ozbiljnog i kvalitetnog pristupa organiziranju i postavljanju nautičkog sidrišta Bobovišća, korištenja provjerenih i kvalitetnih materijala kao i zaštićenost uvale u kojoj se sidrište nalazi prošle sezone nismo imali problema vezanih uz sigurnost ili oštećenja plovila na vezu. Pripremamo se i poduzimamo sve potrebne predradnje da tako i ostane u narednim sezonama“ objašnjava Jurač.
Domaći nautičari teško prihvaćaju promjene i novu zakonsku regulativu
Opisujući poslovanje nautičkog sidrišta u prvoj sezoni postojanja, koja je protekla u privikavanju i upoznavanju svega onog što se odvija na sidrištu i oko njega, Jurač kaže kako su njegova iskustva sa nautičarima velikom većinom pozitivna, te dodaje kako je iz komunikacije s njima puno toga i naučio. „Bilo je dosta nautičara koji su se i nekoliko puta tijekom sezone vraćali kako zbog ljepote i sigurnosti uvale u kojoj je sidrište smješteno tako nadamo se i zbog kvalitetne usluge koju smo im pružili. No bilo je i nekoliko problematičnih situacija, i to nažalost većinom s domaćim nautičarima, koji teško prihvaćaju promjene u nautičkom turizmu i činjenicu da više ne mogu baciti sidro gdje su navikli i gdje ih je volja. Uglavnom su to bile prepirke u kojima su nautičari tvrdili kako se oni upravo tu sidre godinama, kako plaćaju pomorsko dobro, postavljali su pitanje zašto domaći nautičari moraju plaćati privez….. Da ne bude zabune, i među domaćim nautičarima ima velik broj onih koji su bili naši gosti i kojima se ideja korištenja sigurnog sidrišta sviđa“ pripovijeda Vedran Jurač.
„Imali smo situacije da su nautičari bacali sidro tako da bi doslovno svega par metara bili udaljeni od plovila koja koriste bovu, a takva je situacija onima koji žele mirno spavati i spremni su koristiti usluge i sigurnost nautičkog sidrišta neprihvatljiva. Upravo radi te sigurnosti i stvaranja svojevrsne ‘tampon zone’ (od 300 metara od granica nautičkog sidrišta u koncesiji) smatramo da je dobro da postoji ograničenje tj. sigurnosna razdaljina između bova i prostora na kojem se može slobodno sidriti korištenjem vlastitog sidrenog sustava. Svi znamo da radijus kretanja broda na sidru može biti vrlo velik i da brod na sidru nije moguće fiksno postaviti, tako da je zbog situacija koje se događaju u praksi takvo nešto potrebno. Isto tako smatram da je potrebno i zaštititi ulaganje koje je izvršio koncesionar. Uostalom, slične zone su propisane i za neke druge djelatnosti koje se odvijaju na moru, primjerice zabranjeno je ribarenje oko uzgajališta riba i školjaka koja imaju koncesiju na pomorsko dobro“ tumači Jurač. On navodi kako je na natječaju za dodjelu koncesije u uvali Bobovišća Županija istaknula početnu cijenu vrijednosti koncesije od 5 kuna po kvadratnom metru sidrišta, koju koncesionar plaća državi na ime naknade za koncesiju, uz dodatnih 2 posto od ukupnih prihoda ostvarenih naplatom naknada za privez. „Da bih na natječaju pobijedio svoje konkurente bio sam prisiljen ponuditi višu naknadu od istaknute“ kazao je.
„Granice svake koncesije se mogu provjeriti“
Komentare dijela potpisnika peticije, pa i tvrdnje iznesene u samom tekstu peticije, koji se odnose na zaključak da je određivanjem zone od 300 metara koncesionarima omogućeno korištenje veće površine od one za koju imaju koncesiju, Jurač smatra posve neutemeljenima. „Granice svake koncesije se mogu provjeriti i točno se zna njihov položaj, tako da te tvrdnje apsolutno nisu opravdane. Uostalom, ako je na određenom području sidrenje zabranjeno onda je jasno da se tu ne može ni sidriti a kamoli naplatiti sidrenje, a treba uzeti u obzir i da oko sidrišta treba postojati i slobodan plovni put za prilaz i nesmetanu plovidbu. U krajnjem slučaju, nautičara nitko ne može prisiliti da se veže za bovu ako to ne želi niti da plati nešto što smatra da je skupo“ upozorava Jurač i podsjeća da na Jadranu tijekom nautičke sezone ima popriličan broj neiskusnih turista i novopečenih nautičara u iznajmljenim charter plovilima bez skipera, koji uglavnom ne znaju pravila ponašanja niti su svjesni opasnosti koje more i plovidba mogu prirediti. Zbog svega toga, dodaje, nužno je precizno reguliranje međusobnih prava i obaveza i koncesionara i nautičara. „Na kraju želim naglasiti da smo i mi na Nautičkom sidrištu Bobovišća za uvođenje reda u nautički sektor, ali reda kojega će se pridržavati svi i koji će važiti jednako za sve, kako za nautičare tako i za koncesionare“ zaključio je Vedran Jurač.
No ovu bismo priliku željeli iskoristiti kako bismo istaknuli dvije nelogičnosti ili, usudili bismo se reći, besmislenosti u zakonskim odredbama kojima se reguliraju dodjele koncesija za nautička sidrišta, a na koje Nautica Portal ovim člankom želi ukazati.
Proces ishođenja koncesije počinje – od kraja!
Prva nelogičnost: U ovom je slučaju Vedran Jurač kao koncesionar Nautičkog sidrišta Bobovišća u redovnoj proceduri ishođenja koncesije bio prisiljen odmah na početku ishoditi lokacijsku dozvolu za buduće sidrište, a za što je trebalo zadovoljiti sve propisane uvjete da bi se takva dozvola uopće dobila. Ne treba ni napominjati kako procedura ishođenja lokacijske dozvole košta i vremena i novaca. Tek tada, sa propisno ishođenom lokacijskom dozvolom, tražitelj koncesije se obraća (u ovom slučaju) Županiji, odnosno županijskom Upravnom odjelu za pomorstvo, kojemu predaje zahtjev za provođenje javnog prikupljanja ponuda u svrhu dodjele koncesije na pomorskom dobru. Na temelju takvog zahtjeva i na prijedlog Upravnog odbora za pomorstvo Županijska skupština donosi odluku o namjeri davanja koncesije na pomorsko dobro u svrhu izgradnje nautičkog sidrišta.
Drugim riječima, proces ishođenja koncesije počinje od kraja – ishođenjem lokacijske dozvole kao krajnjeg dokumenta, koji – bez obzira na potrošen novac i vrijeme za njegovo ishođenje – nije dovoljna garancija da će Županija uopće pozitivno odgovoriti na zahtjev tražitelja, odnosno da će raspisati javni natječaj. Jer Županija iz nekog razloga može odustati od raspisivanja natječaja, zaključi li da joj sidrište nije potrebno. Druga nelogičnost: Čak i kada Županijska skupština pozitivno odgovori na zahtjev tražitelja koncesije i objavi namjeru dodjele koncesije na temelju koje se raspisuje javni natječaj, tražitelj koncesije koji je pokrenuo inicijativu nema nikakvu garanciju da će koncesiju na kraju i dobiti, jer ga na natječaju lako može pobijediti drugi ponuditelj koji nije prošao mukotrpan proces pokretanja inicijative. Što drugim riječima znači da novac uložen u lokacijsku dozvolu i ostale dokumente lako može otići u vjetar.
Kada se, dakle, sve navedeno uzme u obzir, možemo jedino zaključiti da na području zakonskih propisa koji reguliraju prostor pomorskog dobra, te dodjelu koncesija za nautička sidrišta i njihovo korištenje ima mnogo manjkavosti, nedorečenosti i nelogičnosti, te da štošta u njima treba izmijeniti i kvalitetnije propisati. A pri tome bi svakako, osim pravnih stručnjaka koji stoje iza napisanih propisa, bilo korisno uzeti u obzir primjedbe i sugestije i samih nautičara – ne samo domaćih, već i inozemnih gostiju – koji tijekom nautičke sezone na vlastitoj koži svakodnevno osjećaju svu manjkavost sadašnjeg zakonodavnog okvira.
Nautica Portal
Foto: Vedran Jurač / Adriatic Sailor
