Kaos i nered u području dodjele koncesija i kontrole sidrišta koncesionarima omogućava da pravilnike tumače različito i po vlastitom nahođenju
Foto: Nautica Portal
Nedavno objavljen članak o nesigurnom i loše održavanom koncesijskom sidrištu u uvali Soline na otoku Pašmanu, koji ste krajem srpnja mogli pročitati na stranicama našeg portala, motivirao nas je da u kontaktima sa lučkim kapetanijama i nadležnim inspektorima sigurnosti plovidbe provjerimo kontroliraju li se koncesijska sidrišta i provjerava li se kvaliteta i sigurnost vezova ponuđenih nautičarima. Ono što smo saznali iz službenih, a daleko više od neslužbenih odgovora, upozorava na nedovoljnu i neadekvatnu kontrolu kvalitete koncesijskih sidrišta na obali te na popriličan nered i kaos koji vlada u području dodjele i nadzora koncesijskih sidrišta, što koncesionarima omogućava da pravilnike i propise tumače – pa i da ih zaobilaze! – šaroliko i po vlastitom nahođenju.
Poslali smo stoga identičan upit na adrese svih osam lučkih kapetanija duž naše obale, postavivši pitanje kontroliraju li se redovito koncesijska sidrišta, što podrazumijeva pojam „kontrole“ i vrši li se jednako i provjera podvodnog dijela sidrišta (konopi, sidreni blokovi) kao i površinskog dijela (bove), kakvi su rezultati tih provjera te postoje li slučajevi oduzimanja koncesije ukoliko se otkrije da sidrište nije sigurno. Zanimalo nas je također i postoje li prijavljeni slučajevinasukavanja plovila uslijed pucanja nekog od dijelova priveza na plutaču, odnosno popuštanja priveza na koncesijskom sidrištu. Na naša smo pitanja dobili vrlo zanimljive službene, ali i neslužbene odgovore.
Svih 86 odobrenih koncesioniranih sidrišta, koliko ih je navedeno na nedavno ažuriranom popisu Ministarstva pomorstva, prometa i infrastrukture, nalazi se na područjima pod upravom četiri lučke kapetanije: Rijeka, Zadar, Šibenik i Split. Najveći dio koncesioniranih sidrišta nalazi se na teritoriju zadarske, splitske i šibenske lučke kapetanije, a tek nekolicina, točnije njih pet, nalazi se na teritoriju pod upravom Lučke kapetanije Rijeka. Lučke kapetanije Pula, Senj, Ploče i Dubrovnik službeno su nam potvrdile da na područjima pod njihovom upravom nema koncesioniranih sidrišta, te od njih nismo dobili nikakve podatke.
Kontrola sidrišta površna, podvodni nadzor se traži tek ako se procijeni da je sidrište nesigurno
Od navedene četiri lučke uprave koje na svojem teritoriju imaju koncesijska sidrišta službene smo i pismene odgovore dobili tek od dvije. Lučka kapetanija Rijeka potvrdila nam je da na pet koncesijskih sidrišta pod njezinom upravom, na otocima Ilovik, Unije, Lošinj i Cres redovno jednom godišnje obavlja nadzor kvalitete i sigurnosti svih dijelova koncesijskih sidrišta, no kažu kako Hrvatski registar brodova (HRB) „izdaje trajnu potvrdu o napravi za privez, što podrazumijeva i podvodni dio sidrišta“, te da koncesionar sam obavlja godišnji pregled kompletnog sidrišta, o čemu sastavlja zapisnik. Prema riječima lučkog kapetana Darka Glažara, dosadašnji rezultati kontrola bili su „zadovoljavajući na ovim područjima, a ukoliko se otkrije nedostatke, odredi se rok do kada se moraju otkloniti ili se pak, izriče zabrana korištenja koncesijskog sidrišta“, no dodaje da na njihovom području još nije zabilježen slučaj oduizimanja koncesije zbog loše kvačitete priveza. Također, kaže, nisu zabilježeni niti slučajevi nasukavanja ili oštećenja plovila zbog pucanja dijelova sidrišta (bove).
Sličan odgovor stigao je i iz Šibenika, u kojem navode da oni na svojih 12 koncesijskih sidrišta, koliko ih se nalazi na teritoriju njihove kapetanije, nadzor vrše jednom godišnje “sukladno Pravilniku o obavljanju inspekcijskog nadzora sigurnosti plovidbe, a u skladu sa Ugovorom o koncesiji (kojim su propisani temeljni uvjeti koje mora udovoljavati ovlaštenik koncesije, kao i druga prava i obveze davatelja i ovlaštenika koncesije)“. No čini se da se, slično kao i u Rijeci, nadzor koncesijskih sidrišta vrši tek površno, odnosno pregledom dijelova sidrišta (bova) koji se nalaze iznad površine mora. Naime, u nastavku odgovora se navodi kao se tek „u slučaju sumnje da predmetno sidrište nije sigurno za privez, u tom slučaju će se organizirati uz pomoć profesionalnog ronioca, nadzor ispod morske površine“. Od korisnika koncesije se također traži i da pokaže Potvrdu o tehničkim karakteristikama naprava za privez, koju izdaje Hrvatski registar brodova, a koja je trajna. Također navode kako su do sada provedenim kontrolama „uočeni manji nedostaci, koji se kroz upravne mjere najčešće riješe“, te da do sada na njihovom području nije bilo slučajeva oduzimanja koncesije zbog loše kvalitete sidrišta, kao ni slučajeva nasukavanja ili oštećenja plovila zbog loših ili nesigurnih priveza
U Lučkoj kapetaniji Split, kako nam je rečeno, osoba odgovorna za koncesijska sidrišta je u vrijeme slanja naših upita bila na putu, a potom i na godišnjem odmoru, te smo ljubazno upućeni da se sa upitima obratimo „županiji i općinama koje daju koncesije, pa možda oni sve to imaju na popisu“. Od Lučke kapetanije Zadar nismo dobili službeni odgovor, no u telefonskom smo razgovoru sa načelnikom Odjela pomorskog prometa Denisom Livljanićem saznali da je na području zadarske lučke kapetanije, na sidrištu u Sukošanu, prije nekoliko godina zabilježen tek jedan slučaj nasukavanja plovila uslijed pucanja bove.
Na području dodjele koncesija vlada posvemašnji nered i „svašta prolazi“
No osim službenih odgovora iz lučkih kapetanija, mnogo je zanimljivije ono što smo saznali u neslužbenom razgovoru od jednog inspektora sigurnosti plovidbe koji nas je, zbog osjetljivosti teme, zamolio da ostane anoniman. Prema njegovim riječima, već u samom sustavu raspisivanja natječaja i dodjele koncesija za sidrišta, koji su u najvećem dijelu u nadležnosti županija i lokalnih vlasti, vlada posvemašnji nered i „svašta prolazi“. „Mi smo već u više navrata upozoravali na brojne nepravilnosti prilikom dodjele koncesije, jer predstavnici lučkih kapetanija u pravilu se konzultiraju u tijeku postupka dodjele koncesija, no naše primjedbe redovno se ne uzimaju u obzir ili se posve ignoriraju. A kad se jednom koncesija dodijeli, kontrole gotovo da i nema ili je vrlo površna“ tvrdi inspektor.
Iskustvo Nautica Portala sa sidrištem u uvali Soline na Pašmanu najbolje potvrđuje njegove riječi. Jer ako se sidrišta doista kontrolira najmanje jednom godišnje, kako to navode u riječkoj i šibenskoj lučkoj kapetaniji pozivajući se naPravilnik o obavljanju inspekcijskog nadzora sigurnosti plovidbe, kako je moguće da se ne primijeti katastrofalno stanje sidrenih blokova, neadekvatna debljina konopa, premala udaljenost između bova i prevrnuti sidreni blokovi? Jedini odgovor koji nam pada na pamet jest da u uvalu Soline nitko već poduže nije „zavirio“! A ako nitko nije zavirio u uvalu Soline, lako je zaključiti da se rijetko kada „viri“ i u brojne druge uvale duž obale i otoka. „Mogu odgovorno reći da se podvodna kontrola sidrenih blokova ne radi, a ako se u nekoj kapetaniji i radi to se čini vrlo rijetko. Mi naprosto nemamo ni dovoljno ljudstva ni brodova za takvo što. Pa na obali postoje tek tri ili četiri hidrografska inspektora ovlaštena vršiti takav nadzor“ tvrdi naš izvor i dodaje kako je činjenica da ne postoje niti propisani standardi za pojedine dijelove sidrenih priveza koji bi vrijedili za sva koncesijska sidrišta jednako. A kako nema standarda, već samo gomila nedovoljno preciznih uputa i puno anarhije, svaki koncesionar pravila tumači onako kako to njemu odgovara. „Takvom ponašanju koncesionara aktualni propisi u potpunosti odgovaraju, jer kontrole zapravo i nema, a kvaliteta sidrenih priveza se podrazumijeva i uzima zdravo za gotovo“ kaže naš izvor.
Treba na kraju ipak reći da, unatoč lošoj kontroli i anarhiji u području dodjele koncesija i provjere kvalitete sidrišta, većina koncesionara adekvatno održava svoja sidrišta i trudi se nautičarima pružiti kvalitetnu uslugu i siguran privez. No na žalost ima i onih drugih kojima je zarada na prvom mjestu i koji se ne trude pružiti adekvatnu uslugu svojim klijentima. I upravo zbog ove manjine koja kvari ugled većini pažljivih i profesionalnih vlasnika koncesijskih sidrišta nužno je srediti kaotično stanje na području dodjele koncesija, te pooštriti kontrolu sidrenih priveza na koncesijskim sidrištima kako bi se u budućnosti izbjegle nesreće i materijalna šteta prouzročeni loše održavanim sidrištima.
A „divlja“ sidrišta, kojih je na desetke na obali i otocima, a koje po vlastitom nahođenju i interesu postavljaju vlasnici restorana i kafića kako bi dodatnom „uslugom“ priveza privukli nautičare, koje nitko ne kontrolira i čija je sigurnost u velikom broju slučajeva više nego upitna, posebna su problematika kojom ćemo se pozabaviti u nekom od narednih članaka.
Nautica Portal
