Nova predsjednica HJS-a Anka Mrak Taritaš u intervjuu Nautica Portalu najavila je potpun zaokret u radu Saveza u naredne četiri godine
Kada je na nedavnoj izbornoj skupštini Hrvatskog jedriličarskog saveza dobila povjerenje većine članova Saveza i tako pobijedila svojeg suparnika, dojučerašnjeg čelnika HJS-a Marijana Hanžekovića, ministrica graditeljstva i prostornog uređenja Anka Mrak Taritaš i te kako je bila svjesna činjenice da je kao prva žena na toj tradicionalno muškoj funkciji prihvatila zadatak razbijanja predrasuda o ženi u mornarskom, tipično muškom svijetu.
U intervjuu Nautica Portalu, nepunih tjedan dana nakon izbora, naglasila je kako u budućem mandatu svakako namjerava iskoristiti tipične ženske karakteristike – upornost, organiziranost, savjesnost i odgovornost – kako bi u Savez unijela potrebne promjene i napredak.
NP – Na novu ste funkciju izabrani kao aktualna ministrica graditeljstva i prostornog uređenja, pozicije koja ima malo dodirnih točaka sa jedriličarskim sportom. Kakve reference sa sobom donosite na novi zadatak u Savezu?
AMT – Jedrenjem smo se suprug i ja zarazili još tamo 80-ih godina, kada su nas prijatelji pozvali da provedemo s njima jedan vikend na njihovoj jedrilici. Tada nam se to jako svidjelo i kratko nakon toga nabavili smo vlastitu brodicu, malu jedrilicu od nekih sedam metara u kojoj smo živjeli krajnje asketskim životom, jer u tadašnjim brodicama nije bilo komfora kakav je danas uobičajen na jahtama. Naša jedrilica tada nije imala ni sanitarni čvor ni kuhinju, ja sam kuhala klečeći na koljenima, a dolazak prvog kemijskog toaleta tada nam se činio kao nešto najsavršenije što smo mogli napraviti. Jedra smo dizali na ruke, a vinčevi su nam bili nepoznat pojam, jednako kao i električni sidreni vinč. Nije svatko spreman odreći se komfora i živjeti na takav gotovo robinzonski način. No taj vam život jednostavno uđe u krv i trajno vas zarazi, a zarazu smo potom prenijeli i na sinove. Stariji sin Ivan danas je uspješan jedriličar u klasi Laser, sa brojnim osvojenim europskim i svjetskim odličjima. Sve su to moje poveznice sa svijetom jedrenja i jedriličarskog sporta.
NP – Kako biste, odmah na početku, procijenili i ocijenili svoj budući mandat na mjestu čelnice HJS-a? Što vas očekuje i što planirate učiniti?
AMT – Moja je prednost u odnosu na Marijana Hanžekovića u tome što se predamnom, za razliku od njega koji je odradio tek pola mandata, nalaze pune četiri godine, a to je dovoljno vremena kako bi se pripremio plan rada i odradili neki poslovi za koje mislim da ih treba završiti. Ukratko, treba jasno naglasiti da mi nije namjera poticati i podržavati isključivo elitne sportaše, a na štetu onih najmanjih i najslabijih koji najviše trebaju pomoć i podršku Saveza. HJS u sebi objedinjuje klubove koji okupljaju različite kategorije jedriličara, od onih najmlađih u klasi Optimist, pa sve do najviših kategorija i najiskusnijih jedriličara. Kategorija krstaša posebna je priča, iako su baš oni, kada se spomene jedrenje, najčešća slika kakvu mediji i javnost imaju o tom sportu. Treba napomenuti da sekcija krstaša dobro i uspješno funkcionira i bez HJS-a, odnosno djeluje i izvan saveza, jednako kao što i naši vrhunski jedriličari olimpijci imaju svoje vodstvo koje potpomažu brojni sponzori i Hrvatski olipmpijski odbor. Njima Savez ne smije smetati na njihovom putu, već im moramo i želimo biti podrška.
NP – Kako onda vidite ulogu Saveza u narednom razdoblju? I sami ste kazali kako Vam je dobro poznato nezadovoljstvo klubova dosadašnjim odnosom vrha Saveza. Što mislite mijenjati u radu HJS-a?
AMT – Primarna uloga Saveza jest da pomogne malim klubovima da okupe što više djece i tako stvore bazu jedriličarskog sporta. Jasno je da što je veća i čvršća baza, to će biti viša i piramida uspjeha, jer iz šire baze možete dobiti više talentiranih i uspješnih pojedinaca. Prijepor koji je nastao u Savezu posljednjih nekoliko godina stvoren je upravo zato što se jedan dobar sustav koji je vrijedio za klasu Optimist razrušio, a umjesto njega nije uspostavljen novi. Dobro pamtim vrijeme unatrag 10-15 godina, u kojem su postojali jedriličarski kampovi koje je podržavao upravo HJS. U te su ljetne kampove dolazila talentirana djeca i trenirala pod vodstvom kvalitetnih trenera. Takvih kampova više nažalost nema, a uloga Saveza je da obnovi tu praksu, da ponovno stvori uništenu bazu i da joj pomogne u radu, a da vrhunskim jedriličarima ne smeta u daljnjem napredovanju.
Bojim se da je do sada bilo upravo obrnuto, moj prethodnik se fokusirao isključivo na vrhunsko jedrenje, a potpuno je zanemario bazu, odnosno rad sa podmlatkom. Jedan od razloga je svakako bio što je na raspolaganju imao samo pola mandata, što je premalo vremena za kreiranje kvalitetnijeg programa, no njegov je pristup nagomilao nezadovoljstvo većine klubova. Svojedobno je pod okriljem HJS-a funkcionirao dobar sustav kategoriziranih regata u kojima je svako dijete moglo doći na regatu i okušati se na natjecanju, bez obzira na to je li perspektivan jedriličar ili ne. No prethodno vodstvo HJS-a posve je narušilo taj sustav, pa nisu više sva djeca mogla na regate, već samo oni najtalentiraniji i najperspektivniji. Na taj su način demotivirali veliki broj djece da se bave jedrenjem i podmladak se počeo osipati. Po mojem mišljenju, prethodni je sustav bio dobar i svakako ćemo ga nastojati obnoviti.
NP – Kako? Imate li već plan kako to učiniti?
AMT – Svakako. Prvi sastanak novog Izvršnog odbora Saveza održat će se već početkom siječnja. Na sastanku ćemo se dogovoriti o odgovornosti svakog od članova Odbora, odnosno svakome ćemo raspodijeliti zadatke. Od sedam članova Odbora jedan će biti zadužen za praćenje i rad sa Optimistima, jedan za prijelazne klase, jedan za vhunsko jedrenje, jedan pak za financije. Svaki od nas preuzet će jedan resor poslovanja. Naš najakutniji problem, na koji ćemo posebno obratiti pažnju, je kako motivirati djecu da ostanu u jedriličarskom sportu. Djeca do 15 godina starosti, koja jedre u Optimistu, još nekako i ostaju u klubovima, no nakon toga počinje osipanje. Naš je zadatak da pronađemo način da ta djeca ostanu u sportu, da i dalje treniraju i tako postepeno prelaze u više klase, kako u tim klasama ne bismo gubili članove.
NP – Stariji, iskusniji jedriličari znaju reći kako bi se mnogo više djece moglo zainteresirati za jedriličarski sport ako bi on bio uklopljen u satnicu redovnog tjelesnog odgoja, ako već ne u cijeloj Hrvatskoj a ono bar u školama na Jadranu. Nešto slično je već učinila i Irska, koja je jedriličarski program uvela u sve osnovne i srednje škole. Može li HJS potaknuti nešto slično i u Hrvatskoj, koja jako voli isticati da je pomorska zemlja s dugom tradicijom, ali su jedriličarski sportovi u nas neopravdano marginalizirani?
AMT – Taj prijedlog na prvi pogled izgleda jako dobar, no za takvo što potrebno je zadovoljiti niz uvjeta. Prije svega potrebno je osigurati jedrilice, kojih nikada nema dovoljno u klubovima, jedriličarska odijela, ali i tehničku podršku i ljudski kadar koji će djecu pratiti dok su na moru i brinuti o njihovoj sigurnosti. To nije lako financijski pratiti, ali ima klubova koji su na tom polju napravili iskorak i koji ulažu jako puno truda i rada kako bi privukli nove članove. U Baškoj na Krku gotovo sva djeca školske dobi prođu kroz školu jedrenja, a to je omogućio lokalni klub Vihor koji se potrudio osigurati sve potrebne uvjete. Ponekad je dovoljno baciti u promet stare već rashodovane jedrilice, koje mogu poslužiti za školu. HJS mora prepoznati i podržati takve klubove, treba pomoći u radu sa najmlađima, ali i obnoviti rad u ljetnim kampovima, što znači da treba osigurati i financijsku podršku i trenerske kadrove. No takav program prije svega zahtijeva volju i rad u klubovima.
NP – Vaše riječi najbolje potvrđuje činjenica da na naše regate Optimista već godinama dolaze djeca iz Češke, Poljske, Mađarske i na regatama nerijetko pobjeđuju naše jedriličare ili su pak vrlo visoko rangirani. To naizgled zvuči smiješno, no samo pokazuje koliko je važna masovnost i ozbiljan rad u klubovima.
AMT – Točno tako. Zadatak našeg Saveza nije briga o vrhunskim jedriličarima, o Fanteli, Mareniću, Kljakoviću Gašpiću i ostalim olimpijcima. Oni idu svojim putem, imaju svoju podršku i posve je dovoljno da ih načelno podržavamo u radu, jer su oni organizacijski već dobro usmjereni i tu im pomoć Saveza nije potrebna. Savez treba brinuti o bazi, kako bi ta baza sutra dala nove uspješne mlade jedriličare. To je model koji ćemo nastojati obnoviti u mojem mandatu.
NP – Naglašavate potrebu rada sa Optimistima kao temelj napredovanja jedriličarskog sporta u nas. Što je sa ostalim klasama?
AMT – Višegodišnje zanemarivanje rada sa Optimistima ostavilo je nažalost posljedice i na prijelaznim klasama. Treba reći da je u Hrvatskoj postojala odlična generacija jedriličara rođenih 1986. godine, pa i nešto kasnije 90-te, koji su u nekoliko navrata bili svjetski prvaci i koji su u međuvremenu otišli u više klase. No onda je nastala rupa. Danas se nitko ne usudi reći jednu važnu stvar: naš dvojac u klasi 470, Fantela i Marenić, koji su vrhunski jedriličari, bez problema su izborili olimpijsku normu i ovoga su ljeta otišli na Igre u London. No da se kojim slučajem nekome od njih nešto dogodilo, da se razbolio ili na bilo koji drugi način bio spriječen otići na olimpijadu, mi ne bismo imali koga poslati umjesto njih! Hrvatska nema alternativni dvojac u toj klasi, kao ni u mnogim drugim klasama. Slično je i u klasi 470 za djevojke, gdje također imamo samo jedan dvojac, kao ni u Laser radialu u kojem imamo jednu vrhunsku jedriličarku. Njih nema tko zamijeniti!
I ovdje se opet vraćamo na ono isto pitanje obaveze Saveza da potakne masovnost u jedriličarskom sportu, da stimuliramo veći broj djece koja imaju ambiciju i žele se boriti za odlazak na olimpijadu. Još jednom ponavljam, naš je zadatak da „dišemo za vratom“ klubovima i potičemo prijelazne klase, da motiviramo djecu da ostanu u ovom sportu i nakon odlaska iz Optimista, jer jedino tako možemo izboriti napredak jedrenja. A stimulirati ih možemo jedino tako da ih klubovi češće vode na regate u zemlji i u inozemstvu, na razna prvenstva i na pripreme. Onda su djeca motivirana da ostanu u klubovima i nastave s treninzima.
NP – Kad spominjete motiviranje klubova da pojačaju masovnost u Optimistima i prijelaznim klasama, možete li precizirati kako to namjeravate učiniti i kako ćete, kako ste rekli, „disati za vratom“ klubovima?
AMT – Predsjednik i Izvršni odbor HJS-a rade volonterski, no svjesni smo toga da klubove možete konkretno motivirati jedino tako da im financijski pomognete u njihovom radu. To drugim riječima znači da Savez financijski pomogne u organizaciji kampova, osiguravanju i podmirivanju troškova smještaja za jedriličare i trenere, da priskoči u edukaciji i usavršavanju trenera. Mislim da je to najbolji mogući motiv za klubove, a to je nešto što HJS može napraviti. Najkraće rečeno, baza je u klubu, a onim klubovima koji imaju financijskih problema Savez treba pomoći. U Hrvatskoj danas postoje 123 registrirana jedriličarska kluba, no treba znati da je najmanje trećinu tih klubova osnovala grupa ljudi koji jedre isključivo na krstašima i ne bave se školom jedrenja, odnosno uopće nemaju bazu o kojoj cijelo vrijeme pričamo. Dakle, klubova o kojima Savez treba voditi računa nema tako mnogo i to se svakako može postići.
NP – Dotaknimo se i problema medijske marginaliziranosti jedriličarskog sporta. Naime, o jedrenju i jedriličarima u medijima se čuje tek sporadično, uglavnom kada netko od naših olimpijaca osvoji neko priznanje ili medalju. Što HJS može i namjerava učiniti da se to promijeni?
AMT – Savez svakako treba više napraviti po tom pitanju. Nažalost, jedrenje nije televizičan sport i teško ga je razumjeti, zahtijeva određeno predznanje i poznavanje regatnih pravila da bi vam natjecanje bilo razumljivo. No fotografije jedrilica na moru vrlo su atraktivne i tu činjenicu Savez bi svakako trebao iskoristiti da medijski progura jedriličarski sport, baš zbog toga što imamo vrhunske pojedince u tom sportu, a do sada ih nismo znali dovoljno medijski prezentirati. Možda se upravo činjenica da je na čelo HJS-a došla žena i uz to još i ministrica graditeljstva, može dobro iskoristiti kako bi jedriličarski sport medijima postao zanimljiviji nego do sada. Meni ne bi smetalo da se to iskoristi za dobrobit Saveza, no prihvaćam, i da se mi sami moramo dodatno angažirati kako bismo se medijima nametnuli.
NP – I za kraj kakvu poruku možete poslati jedriličarima i klubovima? Što mogu očekivati pod vašim vodstvom u naredne četiri godine?
AMT – Ukratko, postoji nekoliko iskoraka koje planiramo napraviti u narednim godinama. Do Olimpijskih igara u Rio de Janeiru imamo pune četiri godine i kroz to razdoblje nema potrebe miješati se u rad i pripreme naših olimpijaca. Te godine ćemo iskoristiti kako bismo pojačali ulogu Saveza prema malim klubovima, definirat ćemo intenzivniji rad sa prijelaznim kategorijama, te ćemo medijski postaviti HJS tamo gdje mu je mjesto, a to znači agresivniji pristup prema medijima. Vjerujem da te zadatke možemo ispuniti.
NP tim
