Negdje 60-tih godina iz Pule je dovučena u Zagreb. To je bio spektakl za nas klince. Sječam se kad su ju vukli bilo je tu nekih buldožera, ili su to bili tenkovi?, mislim bar jedan je bio, a mi dječarci jurcali okolo naokolo, ja biciklom naravno, jer se ja nisam vješao izvana po tramvajima

da bi se „švercao“. To su radili drugi dečki

da bi došli do tehničkog muzeja u Savskoj cesti. Ali sam znao i to dobro raditi, da se "potvrdim" naravno

Tada sam imao najljebši bicikl sa tri torpedo brzine, za 12-ti rođendan poklon od tate, njemački naravno

, a ja ponosan ko kokot kad piški njime svuda po i oko Zagreba

.
Nostalgija i sjeta za dječačkim danima, pa da si ipak malo dam oduška

:
Kad su podmornicu nakon par mjeseci uredili i pripremili za posjetu, naravno moja „ekipa“ je bila prva za to čudo pogledati

.
Ne platiti platiti kartu je bila fora. I tako mi „biciklijaši“ dobiciklirali, bicikle stavili iza muzeja, tamo prema Zagrebovom stadionu, Kranjčevičeva (?), Samoborčekov kolodvor (?), tako nekako i provukavši se ispod žice ušli u muzej.
Ali unutra „jok“, ne daju, trebalo bi se satima čekati, jer su u podmornicu ulazili samo pojedinačno mislim, pa smo samo okolo naokolo obilazili, pipali i divili se.

Uglavnom, kad smo se vratili, ne više kroz „žicu“ nego ko sva „gospoda“ na ulaz izlaz u Savskoj cesti, došavši k našim poluskrivenim biciklima upravo na vrijeme da spriječimo krađu, jer tada su se dosta krali bicikli.
Tri Cigija (tada se još nisu nazivali Romima, pa ja po tadašnjem originalnom nazivanju) drpili i upravo trčali svaki s po jednim biciklom, naravno i mojim

. I dok je jedan uspio pobjeći jer je znao voziti bicikl, drugi samo što je zajašio pao, a ja svoga Cigića uhvatio i oteo moje vlasništvo. Na što je Cigić izvukao mali lijepi nož bodež i počeo njime mlatarati, ne znam točno mislim ne prema meni nego je valjda htio „zaklati“ biciklovu prednju gumu, a ja ko pjetlić, bacio bicikl i zgrabio ga, to valjda da spasim gumu?

Uglavnom ubo me je u donju usnu, zubi su zaustavili danji prodor noža, oteo sam mu nož i dao mu dobru „škudu“ usred njuške pa je pao i pridigao se i dao petama vjetra.
Nož sam decenijama čuvao, ali se prije desetak godina negdje zagubio.
Eto kad o podmornicama, uvijek se toga sjetim, zato sad ovo usput napisah.
Nego evo te podmornice, a kad se silno uzbuđenje smirilo, s tatom i bratom sam zvanično s kartom (pola cijene za djecu

) posjetio „Tehnički muzej“ i detaljno razgledao podmornicu, a prilično se dobro sjećam; izgledala je „ko prava“ što je ustvari i tako:

kako koje godine bojana je različito


Ova zadnja i predzadnja fotografija je iz nekih ruskih izvora