Za nautičare je prije svega ključno poznavanje postupaka reanimacije u slučajevima utapanja i anafilaktičkog šoka
Foto: Kabinet vještina
Ostati priseban u kritičnoj situaciji, pravovremeno reagirati i napraviti točno ono što je potrebno ponekad može biti ključno za spašavanje nečijeg života. Zbog specifičnih opasnosti koje vrebaju na brodu i na moru, mnogi su se iskusni nautičari i oni malo manje iskusni znali naći u baš takvim kritičnim situacijama koje su im ugrozile živote. Imati u takvim trenucima u blizini osobu koja raspolaže znanjem osnovnih tehnika reanimacije neprocjenjivo je bogatstvo za svaki brod i za svaku posadu. No kako se pripremiti za izvanredne situacije, gdje i kako steći takva znanja?
„U Kabinetu vještina na Katedri za anesteziologiju, reanimatologiju i intenzivno liječenje Medicinskog fakulteta u Rijeci“ odgovorila je na naše pitanje dr. Mirna Bobinac. „Jedan od zasigurno najvažnijih segmenta u edukaciji studenata medicine i drugih zdravstvenih djelatnika jest kardiopulmonalna reanimacija. Zbog njezine specifične važnosti, ali i zbog činjenice da se učenje postupka renimacije ne može obavljati na bolesnicima, nužno je potrebno omogućiti studentima i svim ostalim polaznicima tečajeva oživljavanja uvježbavanje reanimacijskih postupaka na posebno konstruiranim modelima, odnosno lutkama i u učionicama opremljenima za tu namjenu. Upravo takav edukacijski poligon za uvježbavanje postupaka kardiopulmonalnog oživljavanja otvoren je 2001. godine na riječkom Medicinskom fakultetu, i to po uzoru na specijalizirane učionice koje postoje u većini medicinskih učilišta zapadne Europe i SAD-a. Učionica je dobila ime Kabinet vještina.
Najvažniji ciljevi postojanja Katedre, između ostaloga, jesu poboljšanje postotka preživljavanja pacijenata sa zastojem srca, osnovno zbrinjavanje osoba sa zastojem životnih funkcija, podizanje razine znanja, spremnosti i motivacije medicinskog osoblja i laika u spašavanju ljudskih života, te pojednostavljenje i standardizacija postupaka reanimacije. Osim stručnom medicinskm osoblju, Kabinet vještina služi i obuci laika, pa tako i nautičara ili osoba koje rade u nautičkom turizmu kako bi na vrijeme mogli reagirati i spasiti život ugroženoj osobi.
NP – Koliko o postupcima reanimacije znaju prosječni građani nemedicinske struke u Hrvatskoj i koliko im je poznavanje tehnika reanimacije uopće važno?
o Većina građana se susreće s tehnikama kardiopulmonalne reanimacije tek djelomično, najčešće u sklopu edukacije iz prve pomoći u autoškolama. No velika većina građana nakon savladanog tečaja prve pomoći ne obnavlja to znanje niti posebno uvježbava tehnike reanimacije. Tehnika je vještina koja se stječe ponavljanjem, što se u većini slučajeva ne prakticira nakon završetka edukacije u autoškolama, pa se stečeno znanje brzo zaboravlja. Iz toga proizlazi zaključak da se vještina reanimacije ne doživljava kao važna i bitna, a dio građana nerijetko razmišlja i da „ako ništa ne dira, ne može pogoršati“, što je pogrešno.
NP – Mnogi će kazati kako znaju dosta o umjetnom disanju i masaži srca jer su o tome gledali na TV-u ili čitali u medijima, no kada se nađu u situaciji da nekome trebaju pomoći većina se ljudi zbuni i izgubi, shvaćajući da je njihovo znanje nedostatno. Kako ispraviti tu činjenicu?
o Kako sam već ranije naglasila, tehnika reanimacije je vještina koja se stječe ponavljanjem, najkasnije svake tri godine treba ponavljati tehniku kako se ne bi zaboravio protokol i postupci. Neznanje je najčešći razlog zbog kojega se ljudi često izgube i zbune. A neznanje je i veliki prijatelj panike, za koju ima najmanje mjesta kada treba pomoći drugome. S druge pak strane televizija je često izvor netočnih informacija, neprikladnih postupaka i netočnih protokola pogotovo onih vezanih uz kardiopulmonalnu reanimaciju.
NP – Običnom građaninu koji ne raspolaže medicinskim znanjem nije lako ostati priseban u ključnom trenutku i pružiti pravu pomoć. Što i koliko osoba nemedicinske struke uopće može učiniti kada je nekome život ugrožen i što možemo poduzeti da doista spasimo život a da pritom ugroženoj osobi ne nanesemo štetu?
o Često se miješa pružanje pomoći unesrećenima u prometnoj nezgodi s tehnikama kardiopulmonalne reanimacije. Dvije osobe nemedicinske struke su dovoljne za uspješnu reanimaciju, ukoliko, naravno, barem jedna poznaje postupke i protokol. Jedna osoba koja poznaje protokol može i sama izvesti reanimaciju, ali je to vrlo teško zbog zamora koji često nastupi prilikom vanjske masaže srca. Kod osobe koja je doživjela zastoj srca i disanja zbog uzroka koji nije teška prometna nezgoda, npr. infarkt srca, tehnike kardiopulmonalne reanimacije ne mogu nanijeti štetu ukoliko se pravilno izvode. Ono što svaka osoba može učiniti kako bi spasila život je pravovremeno obavijestiti o tome službu koja će pružiti pomoć. U nekim slučajevima djelatnik hitne medicinske pomoći može telefonskim putem davati upute spasiocu laiku do njihovog dolaska.
Laicima spasiocima se također može savjetovati provođenje samo vanjske masaže srca, jer je stopa preživljavanja veća nego kada se provodi tehnika vanjske masaže i disanja usta na usta. Vještine vanjske masaže srca, umjetna ventilacija sa ili bez jednostavnih pomagala kao što je džepna maska, su jednostavne i lako pamtljive te se stoga i lako uče. U našem centru postoje tečajevi namijenjeni laicima koji postaju sve više svjesni potrebe za ovakvim znanjima. Ono što je također važno je znanje o postojanju Automatskih Vanjskih Defibrilatora (AVD) na javnim mjestima, npr. autocestama, aerodromima i drugim mjestima gdje se kreću velike grupe ljudi. To su uređaji koji se jednostavno koriste, sve na njima piše i imaju glasovna uputstva koja osobi koja izvodi reanimaciju omogućuju prolazak kroz protokol bez puno razmišljanja. Oni služe kako bi se, što je ranije moguće, kroz srce pustila struja koja omogućuje da se srce na neki način „restarta“. Određeni se ritmovi srca, koji se ustvrde prilikom zastoja srca, mogu strujom konvertirati i time ponovno pokrenuti normalnu srčanu funkciju. Aparat sam analizira ritam srca nakon što se na prsa žrtve postave samoljepljive elektrode. Prema novom zakonu, i u Hrvatskoj je predviđena obveza poznavanja upotrebe takvih defibrilatora (AVD) i za laike. Što drugim riječima znači da će svaki građanin uskoro trebati proći snovnu obuku i steći znanje za korištenje AVD-a.
NP – Nautičari su u specifičnoj situaciji kada je riječ o pružanju prve pomoći. Nesreće i krizne situacije se najčešće događaju na moru, daleko od medicinskih ustanova i liječnika kojima nerijetko trebaju sati da stignu na intervenciju, pa pomoć nekog od članova posade može biti ključna u takvim situacijama. Srčani i moždani udar, utapanje, opekline, ozbiljne ozljede uslijed padova, dehidracija…. Kako postupiti i kako pomoći u takvim situacijama?
o Ovo je poprilično veliko i široko područje, no kod, primjerice, pružanja pomoći utopljenicima postoje uže tehnike reanimacije. Za nautičare je prije svega najvažnije poznavanje postupaka kod utapanja i anafilaksije (po život opasna alergijska reakcija).
UTAPANJE
Najštetnija posljedica utapanja je hipoksija, odnosno smanjena koncentracija kisika u krvi, što ima štetni učinak na mozak. Brzo započinjanje reanimacije na samom mjestu događaja je ključno za preživljenje i neurološki oporavak unesrećenog. Potrebno je stoga istovremeno obavijestiti službu hitne medicinske pomoći i odmah započeti kardiopulmonalnu reanimaciju.
1. Po izvlačenju osobe iz vode treba voditi računa da, ako se radi o traumi kao uzroku utapljanja – pad s visine, ronjenje, alkoholiziranost i slično – postoji mogućnost ozlijeđene vratne kralježnice, te treba barem pokušati ograničiti pomicanje glave što je više moguće ako se ne može izvršitii imobilizacija.
2. Brzo započinjanje umjetnog disanja ili ventilacije preko maske i samoširećeg balona s dodatnim kisikom. Dati pet početnih upuha čim prije, čak i dok je žrtva u plitkoj vodi. Disanje „usta na nos“ može biti alternativa tehnici „usta na usta“.
3. Ako je žrtva u dubokoj vodi, otvoriti dišni put te ako nema spontanog disanja započeti s umjetnim disanjem ako je osoba za to posebno osposobljena. Potrebno bi bilo imati pomoćni plutajući predmet i osobu čim prije izvući na obalu ili drugu suhu površinu. U slučaju primjene automatskog vanjskog defibrilatora (AVD) utopljeniku je prvo potrebno posušiti prsni koš.
ANAFILAKSIJA
U slučaju teške alergijske reakcije – koju je relativno lako prepoznati jer simptomi nastupaju naglo i brzo napreduju, javljaju se životno ugrožavajuće tegobe s disanjem, te promjene na koži i sluznici – treba reagirati brzo jer će u protivnom doći do zastoja disanja i srca. Sve bolesnike kod kojih sumnjamo na alergijsku reakciju treba udobno smjestiti u ležeći položaj, mogu se podignuti noge. Ako osoba osjeća nesvjesticu ne smije je se pokušavati uspraviti ili posjesti jer to može uzrokovati zastoj srca. Osobe koje dišu, a nisu pri svijesti moraju se staviti u bočni položaj. Ako dođe do zastoja srca i disanja obavezno tijekom reanimacije primijeniti kisik, a tehnika reanimacije je ista kao i kod drugih uzroka. Valja hitno obavijestiti hitnu medicinsku pomoć, koja telefonski ili putem radio stanice može dati upute o postupanju u slučaju jakih alergijskih reakcija i anafilaksije.
OPEKLINE
Što se opeklina tiče, kod nautičara je važno znati kakva sve oštećenja mogu nastati uslijed djelovanja topline. Kod sunčanice, osim uobičajenih simptoma poput crvene vruće glave, nemira, sanjivosti, vrtoglavice, mučnine, povraćanja, šuma u ušima, ukočenja vrata i slično, znak za alarm mora pobuditi nesvjestica i grčevi, što je znak povišenja tlaka u glavi. Osobu treba odmah poleći u hladnu okolinu s podignutom glavom i hladnim oblozima. Postoje različiti oblici toplotnih grčeva, od iscrpljenja pa do toplotnog udara. Toplotni udar se događa kod napora među sportašima, a pogođene mogu biti zdrave, trenirane, na vrućinu neprilagođene osobe bilo koje dobi kod dugotrajnog tjelesnog opterećenja u vrućoj ili vruće-vlažnoj okolini. Opterećenje toplinom nastaje prvenstveno zbog unutarnjeg stvaranja topline tijela, a otpuštanje suvišne tjelesne topline je smanjeno ili jako ograničeno zbog neodgovarajuće odjeće i klimatskih uvjeta. Na toplotni udar treba misliti kod svakog pacijenta kod kojega u toku opterećenja toplinom dolazi do poremećaja svijesti. Dijagnoza se postavlja iz kombinacije: opterećenje toplinom, poremećaj svijesti, visoka tjelesna temperatura jednaka ili veća od 40,5ºC, ograničeno (kod toplotnog udara zbog napora) ili potpuno izostalo izlučivanje znoja. Izostanak znojenja te vruća i suha koža u velikoj većini slučajeva upućuju na klasični toplotni udar. Svima je zajedničko izlaganje toplini. Dehidracija je često jedan od faktora koji dovode do iscrpljavanja organizma. Potrebno je uvijek piti puno tekućine i čim više smanjiti direktno i dugotrajno izlaganje toplini. Opekline po koži treba hladiti vodom koja ne smije biti prehladna, a ako je riječ o blažim opeklinama kožu valja polijevati vodom 10 do 15 minuta. Opekline nikako ne smijemo lediti niti bušiti plikove koji se stvaraju, već je opečena podučja potrebno previti sterilnim gazama i lagano zamotati.
Nautica Portal
