images Palagruža više nije mit, nije za književnike koji su tijekom ovogodišnjeg festivala Mare Mare, u organizaciji udruge Centar Otok, doplovili do Palagruže, dojedrili, večerali na žalu, popeli se do svjetionika, darovali svjetioničarima prve knjige i utemeljili knjižnicu otoka Palagruže, održali prvu promociju jedne od darovanih knjiga, vratili se na Vis i... I što sad?!

Sada čekamo rezultate ovog zajedničkog projekta, zajedničkog književnicima, udrugi Centar otok, nautičarima, svima onima kojima je na bilo koji način stalo do mora. I do našeg mora. Jer ovo je jedan od onih rijetkih projekata za koji bi se moglo reći da se protivi uobičajenom trtljanju o našem moru kao – najljepšem na svijetu. Da je naše more najljepše na svijetu može tvrditi samo netko tko nije upoznao i druga mora. Točnije, mnogo je lijepih mora na svijetu, ali svako se od tih mora po nečemu razlikuje, po nečemu je drugačije. Ovaj projekt hoće istaći tu razliku, tu posebnost koja se ne temelji na uspoređivanju s drugim morima, već hoće pronaći posebnost unutar svojih granica. Te granice, pretpostavljamo, mogu naslutiti književnici, umjetnici. Pokušati ih izreći. I to na način koji će biti prepoznatljiv i drugima, čak i onim koji nikada nisu bili na Palagruži, pa ni na našem moru.

Kakve rezultate? Smješno je pitati o rezultatima književnike, jer očekivati bilo kakve rezultate protivuriječi samom smislu umjetnosti. Umjetnost jednostavno, nije posljedica očekivanja da će se nešto, umjetničko djelo, dogoditi. I šutnja može biti rezultat iskustva Palgruže. Umjetnik može ostati nijem pred zaprepašćujućom neobičnošću tog otoka. Pred pričama što ga zatrpavaju ne dopuštajući nam subjektivan, samo naš doživljaj stijene koja tako naglo izvire iz dubine Jadrana.

Nadamo se da će umjetnici naći snage i umješnosti oduprijeti se patetici i kiču turističkih razglednica i darovati nas jednim drugačijim, istinskim doživljajem mora, Palagruže.

Jer s vrha smo Palagruže praćkama u more sijali slova... u nadi da se stvori smisao zajedničkog doživljaja otoka. Reći će netko, kako sada to?! Zajednički smisao?! Zar umjetnost nije odraz nečeg subjektivnog? Odgovor je vrlo jednostavan: trud svih onih koji su sudjelovali u realizaciji ovog projekta ne može ostati izvan samog umjetničkog djela. Svjesno ili ne, svejedno.

Jasno, s jednom ogradom: bez patetike, molim!

Komentirati možete u temi.